Početna stranica » Politika apolitičnosti

Politika apolitičnosti

414 pregleda

Ljudsko je društvo sudbinski vezano uz politiku kao sposobnost pronalaženja nekoga zajedničkog jezika u različitim pogledima na svijet u svrhu općega dobra

Činjenica da je čovjek društveno biće izvor je političke djelatnosti koja se kao umijeće i aktivnost javnoga djelovanja odnosi na reguliranje međuljudskih odnosa i interesa u svrhu očuvanja i oblikovanja društvenoga života. Zadaća politike proizlazi iz prirodne različitosti ljudskih bića koju treba kreativno kanalizirati na dobrobit čitavoga društva, tj. iskoristiti je kao izvor njegove izgradnje, a ne razgradnje. Promatrano iz ove perspektive, ljudsko je društvo sudbinski vezano uz politiku kao sposobnost pronalaženja nekoga zajedničkog jezika u različitim pogledima na svijet u svrhu općega dobra i sredstvo je protiv destrukcije koju različitost može proizvesti. Sam se znanstveno-formalni pojam politike obično izvodi iz grčke riječi pólis (antički grad-država, politička zajednica) i od svojih je početnih antičkih razmatranja bila sadržajno određena kao javno djelovanje usmjereno na opće i javno dobro, dok su privatni, individualni i partikularni interesi iz nje bili isključeni. Povijest nam pokazuje da je u politici riječ o višeznačnoj pojavi koja je kroz povijesne etape mijenjala formu i sadržaj.

Moderno razumijevanje politike

O složenoj naravi politike svjedoče i suvremene rasprave koje se odnose na njezinu bit. Politička se teorija, politologija, kreće u dinamičnom prostoru čije silnice određuju tri stvarnosti – politika, država i vlast – i bavi se dinamikom njihova odnosa koji se u povijesti raznoliko očituje oblikujući razumijevanje politike u nekom dobu.

Tradicionalno se politička teorija vezala uz državu smatrajući da ona stoji u središtu političke djelatnosti. Tako je, još 1938. godine, E. Voegelin u kontekstu svoje rasprave o političkim religijama tvrdio: „Tko govori o religiji misli na instituciju Crkve, a tko govori o politici misli na državu.” Uz faktor države veže se i onaj moći: naime, realna se borba za moć mora regulirati i uravnotežiti ukoliko društvo ne želi završiti u anarhiji i rasulu. Uloga je države da bude sredstvo održavanja ravnoteže moći između različitih interesa moći suprotstavljenih aktera društvenoga života: njezina je bit u održavanju ravnoteže pluralizma interesa.

Drugi teoretičari, međutim, smatraju da se politička teorija ne može svesti na znanost o državi (statologija) te naglašavaju da „vlast” predstavlja bit politike: država se određuje s motrišta vladanja, a ne vladanje s motrišta države. Politička bi teorija onda bila kratologija, tj. znanost koja se bavi različitim dimenzijama vlasti – njezinim podrijetlom, prirodom, temeljima itd. H. Morgenthau 1954. godine piše: „Žarište interesa politologa je jasno i nedvojbeno: usredotočuje se na borbu za pridobivanje i očuvanje vlasti, za izvršavanje vlasti ili za utjecaj nad drugima i otpor protiv izvršavanja vlasti.” Ova struja mišljenja ipak ne negira važnost države te naglašava tijesnu povezanost vlasti i države ističući da je bit politike u djelatnosti i vršenju državne, tj. javne vlasti. Znanost se o politici definira kao kombinacija statologije i kratologije.

U trećoj se pak teoriji o biti politike, tzv. regulatornoj teoriji, primarni naglasak stavlja na reguliranje društvenih sukoba. Politika je, kako to ističe Wolf-Dieter Narr, „posvuda tamo gdje ima sukoba”. Svrha je političke djelatnosti izmirenje društvenih sukoba i održavanje ravnoteže između reda, slobode i vlasti, a politologija bi bila regulatologija: znanost koja istražuje sadržaj i oblike reguliranja sukoba. Država i vlast su istodobno izvorište političkih sukoba i važan faktor njihova prevladavanja putem politike ravnoteže, harmonizacije i funkcionalizacije poretka.

Dakle, ako se tradicionalno naglasak više stavljao na državu – pokazuju nam ova promišljanja – u suvremeno se doba narav i uloga države propituje te se zanimanje sve više usredotočuje na samu vlast koja za svoje postojanje nužno ne treba državu u klasičnom smislu te riječi. Slijedom stvari u prvi plan promišljanja sve više dolazi moć, tj. uvid da je bit politike moć u kojoj se putem vlasti i države – ili nekoga drugog društvenoga oblika – sudjeluje. Pojam politike tako poprima dinamičku narav i obilježava ga nastojanje za sudjelovanjem u moći ili utjecajem na podjelu moći, a širi se lepeza zainteresiranih političkih aktera.

Nova panorama moći

Redefiniranje odnosa vlasti i države pokazuje da se moć konkretnije veže uz vlast nego državu. Država i vlast jesu izričaj moći, ali institucija države nije jedini društveni oblik u kojem se moć može utjeloviti i kroz koji se može izvršavati: mogući su i drugi društveni oblici moći preko kojih se može učinkovito vladati – istodobno uz državu ili bez nje. Drugim riječima, mogućim završetkom epohe državnosti ne završava i epoha političkoga – kako to upozoravaju neki suvremeniji politički teoretičari poput C. Schmitta i U. Becka. Drugi pak teoretičari, poput E. Zgodića, naglašavaju kako se u suvremenome dobu oblikuje jedna drukčija panorama društvene stvarnosti unutar koje se pojavljuju nova središta moći i različiti oblici vlasti. Riječ je o suvremenom multiverzumu vlasti koji sačinjavaju kako konvencionalni (iako modernizirani) tako i netradicionalni odnosno novi, izvaninstitucionalni oblici vlasti koji po mjerilima standardne politologije nisu lako prepoznatljivi niti kritički definirani – ova im politološka „nevidljivost” pruža još učinkovitiju moć.

Jedan od takvih novih oblika moći je i tehnokracija koja se predstavlja kao vlast i vladavina profesionalnih i obrazovanih stručnjaka, najavljujući (utopijsko) doba postideologije i postpolitike.Utemeljena na negativnom pristupu prema uobičajenom shvaćanju političke djelatnosti i ističući njezinu (iracionalnu) subjektivnost kao trajni izvor sukoba, ona se predstavlja neutralnom želeći razviti društvenu racionalnost u obliku tehnokratskoga uma i stvoriti jedno „oznanstvljeno društvo” (Habermas). S naglaskom na znanju i kapitalu tehnokratska je država ispražnjena od stranačkih politika i ideoloških sadržaja, a u njoj vlada „neutralna” tehnokracija koja donošenje odluka na temelju primjene pravila tehničke racionalnosti i instrumentalnoga uma smatra superiornijim u odnosu na sve druge metode – posebne demokratske.

Kao vladavina „onih koji znaju” tehnokracija je u biti oligarhijski, manjinski oblik vladavine i depolitiziranje same politike: budući da sve važne odluke donose „stručnjaci”, politika kao autonomno stvaranje i donošenje javnih odluka je suvišna i pravo sudjelovanja u društveno-političkom životu širokih slojeva društva preko njihovih predstavničkih tijela bitno se reducira. „Postpolitička” dimenzija tehnokracije sadržana u eksplicitnom odbijanju tradicionalne politike kao nečega iracionalnog i implicitnom pozivu na apolitični stil života, tj. predavanje odgovornosti odlučivanja „onima koji to znaju”, zacijelo može pronaći plodno tlo kod dosta ljudi. Uz već prirodno prisutni individualizam i društvenu inertnost, čovjek razočaran „standardnom” politikom može reklamirana obećanja apolitičnosti doživjeti kao dobrodošlo olakšanje i smanjenje svojih već ionako velikih životnih opterećenja. Međutim, to znači i oduzimanje jedne od temeljnih vrijednosti čovjekova života na kojoj se zasniva i njegova sloboda: odgovornost i pravo pojedinca da vlastitim razmišljanjem i djelovanjem sudjeluje u oblikovanju života društva čiji je prirodni dio. Odričući se ove zahtjevne i složene odgovornosti, odričemo se i moći da oblikujemo svoje živote – što je bit slobode. Zanesen nerealnom idejom komfora privatnoga života i izbjegavajući da se „bavi politikom”, pojedinac nužno daje moć politici odnosno drugima da se bave njime.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!