Iz luga vjetar dune u doba gluho
i zelenu plahtu niz obronke zatalasa.
Lelujanje se začuje tako suho.
To šumi dolinama klas do klasa.
Vrijedni domaćin kroz otvoren prozor sluša
šumor klasja i smije se u duši.
I sve mu se čini kao da već čuje
kako se zrelo zrnje u ambare ruši.
Miris pšenice duša mi snažno diše.
I šum slušam, stojeći za ogradom od trnja.
O hvala ti, Bože, što se u klasju ovom njiše
i moja skromna šačica zrnja.
Nikola Šop hrvatski je književnik i prevoditelj (Jajce, 19. kolovoza 1904. – Zagreb, 2. siječnja 1982.). Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918.).
Nakon ranjavanja u Beogradu 1941. preseljava se u Zagreb, gdje počinje raditi kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935.) objavljuje knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950.) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula.
Šop progovara o „prizemnoj egzistenciji” očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Ta ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor” za životno djelo 1970. godine.
