Razgovor je objavio Katolički tjednik, a mi ga prenosimo u cijelosti:
Fra Janko je rođen u Pirama, u župi Novi Šeher, 23. listopada 1967., gdje je završio i osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a filozofsko-teološki studij pohađao je u: Sarajevu, Canterburyju (1993.) i na Heythrop Collegeu u Londonu (1994.) gdje je postigao Postgraduate Diploma in Pastoral Theology na temu Kriza vjere među mladima s obzirom na njihov psihološki razvoj. Za svećenika je zaređen u Samoboru 1993. Službovao je u Zenici, Novoj Biloj, Kiseljaku i Dobrinji (Sarajevo). Bio je provincijski asistent Frame Bosne Srebrene (2000. – 2003.), voditelj Franjevačkoga studentskog doma u Sarajevu (2005. – 2009.), tajnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene (2003. – 2006. i 2009. – 2012.) i definitor provincije (2012. – 2022.). Bio je član Uredničkoga vijeća FMC-a Svjetlo riječi (2003. – 2006.), autor i urednik radioemisija Bosna Srebrena i Svjetlo riječi (2000. – 2006.), urednik provincijskoga glasila Bosna Srebrena (2009. – 2012.) i glavni urednik revije Svjetlo riječi (2016. – 2022.). Skladao je pjesme, aranžirao i pisao tekstove. Izdao je singl kazetu Dawning Hope (London, 1993.) i samostalni album Rijeka života (Zenica – New York, 1996.). Također je bio suautor na albumima VIS-a Jukić – Uhapšen u svojoj magli (Sarajevo, 1991.), VIS-a Novo Nebo – Snaga ljubavi (Zenica, 1997.) i autor je knjige Kraljevstvo za osmijeh (2023.).
Od 2012. ravnatelj je FMC-a Svjetlo riječi, a od 2022. obnaša i službu vikara Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Poštovani fra Janko, Franjevačka provincija Sv. Križa – Bosna Srebrena pravno postoji od lipnja 1340., odnosno danas već 685 godina, iako su fratri na našim prostorima prisutni stoljeće ranije. Ako pravimo usporedbu, kakva je njihova uloga bila onomad, a kakva je ona sada?
Bosanska vikarija je formalno osnovana 4. lipnja 1340., ali je počela funkcionirati već 5. listopada 1339. Kao što ste rekli, franjevci su bili prisutni u Bosni puno ranije. Već 23. ožujka 1291. papa Nikola IV., franjevac i bivši provincijal u Dalmaciji, šalje pismo provincijalu hrvatske provincije s naredbom da u Bosnu pošalje „dva franjevca, uzorna života i učena u bogoslovnom nauku, koji znaju jezik bosanskih Hrvata. U slučaju da oni zbog bolesti ili kojeg drugog razloga napuste Bosnu, provincijal mora poslati drugu dvojicu“. Iz toga razloga ova se godina smatra službenim početkom djelovanja franjevaca u Bosni.
Nemamo pisanih izvješća o načinima djelovanja prvih franjevaca u Bosni. Pretpostavljamo da su se držali standardnog načina evangelizacije putujućih propovjednika, bez stalnih nastambi i samostana. No, uspjeh njihova rada ne moramo pretpostavljati budući da su franjevci do dana današnjega ostali aktivni u BiH, bez obzira na kompleksne društvene okolnosti i turbulentne političke mijene koje ni u jednom stoljeću nisu štedjele Provinciju Bosnu Srebrenu. To samo pokazuje da se vjerski, kulturni i društveni angažman franjevaca nije u bitnom mijenjao tijekom svih ovih stoljeća. Načini djelovanja prilagođavali su se vremenu i prostoru, ali osnovno polazište njihova rada i života uvijek je ostajalo isto: Obdržavati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći (Pravilo Reda Manje braće).
Jednom prigodom, pišući o Bosni Srebrenoj, a posluživši se Nekrologijem Bosne Srebrene od 1356., došli smo do približne brojke kako je na ovome tlu djelovalo i svoj smiraj pronašlo oko 3 140 (podatak iz 2017.) franjevaca. Koga biste od subraće u ovom mozaiku posebno izdvojili i zašto?
Provincija ima, hvala Bogu, značajan broj znamenitih, ali i svetih fratara koji su u ovoj zemlji, gotovo po pravilu, krčili i utirali put, ne samo katoličkoj vjeri, nego i općenito kulturi, književnosti, odgoju, obrazovanju, medicini itd. Zaista je velik niz franjevaca koji su ostavili pečat svoga rada, počevši od: fra Juraja Dragišića, fra Matije Divkovića, fra Filipa Lastrića, fra Mate Nikolića, fra Martina Nedića, fra Ivana F. Jukića, fra Grge Martića, fra Julijana Jelenića pa sve do fra Šime Šimića, fra Ignacija Gavrana i mnogih drugih. Istina, njihova se imena ne nalaze u bosanskohercegovačkima udžbenicima i povijesnim knjigama, ali njihov rad, vođen jedino dobrom povjerenim im vjernika i bližnjih, ostavio je duboke i neizbrisive tragove u pamćenju bosanskohercegovačkog čovjeka, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. U tom kontekstu, zaista mi je teško izdvojiti bilo kojeg franjevca iz ovoga sedmostoljetnog mozaika Bosne Srebrene, ali bih ovdje naglasio važnost svakog pojedinog fratra koji je u svom vremenu i okolnostima s ljubavlju radio na duhovnoj i tjelesnoj dobrobiti povjerenog mu puka. Na kraju krajeva, ključ našeg višestoljetnog ostanka i opstanka u BiH nije zasluga pojedinaca, koliko god ona u sebi bila velika i važna, nego je to samozatajan i ustrajan rad cijeloga provincijskoga bratstva.
Fratri su uvijek bili uz narod: u radosti i žalosti, dobru i zlu, miru i ratu… Kako iz perspektive Franjina nasljedovatelja, baštinika Bosne Srebrene, vidite aktualnu situaciju bh. države?
Bosna i Hercegovina je kao država bila i ostala složena cjelina, teško razumljiva ljudima sa strane, a nama koji u njoj živimo uvijek nedovršena i nedorečena. Razumljivo je to zbog niza povijesnih okolnosti koje su na nju udarali, ali još više zbog onih koji su se ovdje međusobno sudarali, tako da je uvijek bila, što se u narodu kaže, i svačija i ničija. Svačija, jer na nju svi polažu pravo, a ničija, jer nitko to pravo ne može do kraja realizirati. Zbog ovoga vjerskog, društvenog i političkog rascjepa, BiH kontinuirano stagnira, ne samo u političkom, nego i u kulturnom, gospodarskom i demografskom pogledu. Svjedoci smo kako se ovdje politički predstavnici mogu složiti jedino u tomu da se ni u čemu ne slažu. Svi polažu pravo na teritorij Bosne, neki čak konstruiranjem povijesnih činjenica, ali nitko zdušno ne radi na njezinoj izgradnji i prosperitetu, i to samo zato što kao država ne pripada jednom narodu i jednoj vjeri. A to ostavlja mnogo sivog prostora od koga imaju mnogostruke koristi samo pojedinci. Kako bi se takvo stanje što dulje održalo, stalno nas međusobno zavađaju pričama o kataklizmičkoj ugroženosti i opasnosti drugih i drugačijih. A to je, u najmanju ruku, šteta jer je ova naša bosanskohercegovačka zemlja još uvijek rodna i darežljiva, bez obzira na to što su svi stoljećima od nje samo uzimali. S malo autentičnog i bogobojaznog liderstva mogli bismo od nje stvoriti, ne samo dostojno, nego i uzorno mjesto za život.
Koliko je ostalo od toga da su „franjevci čuvari Bosne“?
Definirati bosanske franjevce kao „čuvare Bosne“ znači opće svesti na partikularno, odnosno staviti franjevaštvo u ideološki, a ne u vjerski i redovnički kontekst. Zato ne bih mogao reći koliko je točno ostalo od toga da su franjevci „čuvari Bosne“, jer osobno ne znam otkud se taj izraz pojavio i zašto. Kad god naiđem u medijima na ovaj izraz, uvijek pomislim kako bi zvučalo, na primjer, kad bi se fratri u Njemačkoj nazvali „čuvarima Njemačke“? Istina, kontekst BiH kao države je potpuno drukčiji od svakog drugog, ali to ne znači da su franjevci ovdje da čuvaju bosanskohercegovačku državu i njezinu državotvornost. Mi smo svećenici i redovnici, a to prvenstveno znači da smo uvijek bili i ostali navjestitelji i čuvari katoličke vjere, ponosni na svoj hrvatski nacionalni identitet koji njegujemo i čuvamo u svojoj domovini BiH. A kad nas netko doživljava i kao „čuvare Bosne“, to bi ponajprije moglo biti zbog toga što smo uvijek smatrali da u BiH mora biti mjesta za sve ljude i sve narode, a ne samo za svoj vlastiti. Možda se varam, ali mi se čini da smo po tom pitanju poprilično usamljeni.
Bosna Srebrena donedavno je bila jedna od rijetkih provincija koja je imala svoje sjemenište, novicijat i teologiju. Nažalost, svjedoci smo kako je ove 2025./’26. akademske godine, zbog daljnje nemogućnosti afiliranosti Zagrebačkom sveučilištu, integrirana u Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Što to „u praksi“ znači?
Proces ujedinjavanja katoličkih učilišta morao je jednom doći i u BiH. Taj proces je već odavno počeo diljem Europe, ponajviše zbog konstantna pada svećeničkih i redovničkih zvanja. Integracija Franjevačke teologije Sarajevo u Katolički bogoslovni fakultet Sarajevo još je jedan od pokušaja da u ovom izazovnom vremenu krize svećeničkih zvanja obostrano učinimo hrabar iskorak koji će nas još više približiti i ujediniti u istoj misiji evangelizacije naših prostora. A koliko je u nama bosanskim franjevcima žilavosti i ustrajnosti, sama za sebe najbolje govori činjenica kako je naša Franjevačka teologija Sarajevo, za razliku od drugih u okruženju, samostalno opstala sve do ove godine.
Europski kontinent ne može se, posljednjih godina, pohvaliti velikim brojem duhovnih zvanja. Osjeti se to i u visočkom sjemeništu već godinama (travničkom također), a i na svim trima bogoslovijama u gradu Sarajevu… Kako danas nekoga oduševiti za nasljedovanje Isusa po primjeru Sv. Franje?
Teško se danas nosimo s krizom zvanja, najviše zbog toga što je to potpuno nova situacija u kojoj smo se našli, pa mogu reći, iznenada. Ako bismo ostavili po strani objektivne poteškoće kao što su nedavni Domovinski rat, poraće i surova emigracija stanovništva, moramo priznati da smo i sami sporo hvatali ritam suvremena načina percepcije života i postojanja. Oko nas se sve prebrzo mijenja tako da je u tim okolnostima najlakše upasti u dvije krajnosti: ostati statičan ili postati previše adaptivan. I jedna i druga krajnost kriju u sebi opasnosti monotonije, odnosno konfuzije. Posljedica toga je mlakoća u kojoj kao vjernici nismo ni studeni ni vrući (Otk 3,17). Zato je autentična radost življenja evanđelja jedini put privlačenja i oduševljavanja mladih za ovaj poziv i način života, bez obzira na okolnosti i svekolika tehnička iznašašća. Sv. Franjo je svakim svojim korakom svjedočio kako radost nije odsutnost patnje i žalosti, nego posvemašnja Božja prisutnost. Kad imaš Boga u sebi, sve imaš.
Pod svojim okriljem Bosna Srebrena ima i članove Franjevačkog svjetovnog reda, čija je članica bila i bosanska kraljica Katarina, te framaše. Kolika je snaga i kakva je njihova uloga u širenju i življenju evanđelja?
Velika je snaga i uloga članova Frame i OFS-a u širenju i življenju evanđelja. I sām sam u mlađim danima, kao provincijski asistent Frame, sudjelovao u kreiranju života i rada mladih i starih koji su željeli obogatiti i osmisliti svoje živote u Kristu po primjeru uvijek aktualnog Sv. Franje Asiškog. Onda kad sebe mijenjamo postajući boljima i sadržajnijima, mijenjamo i društvo u komu živimo i radimo. Zato Definitorij Bosne Srebrene uvijek stavlja veliki naglasak na rad s mladima određujući fratre koji će ih oduševljavati našim franjevačkim pogledom na stvarnost u kojoj živimo. A to uvijek završi kao dvosmjerna ulica: koliko god oni oduševljavaju mlade, toliko i mladi oduševljavaju njih svojim angažmanom i vjerom u bolji svijet. Nekad je samo dovoljno promijeniti kut gledanja da perspektiva života postane potpuno nova.
Na što se, u budućnosti, trebati staviti naglasak u Bosni Srebrenoj?
Rekao bih da se Franjevački red općenito čini u svim vremenima aktualnim i izazovnim, ali iznad svega privlačnim i inspirativnim, upravo zbog toga što su njegovi članovi uvijek spremni na milost početka, odnosno milost ponovnog početka. Današnjim modernim rječnikom rečeno, uvijek smo otvoreni za mogućnost resetiranja, svježeg doživljaja našeg franjevačkog života i poslanja, jer je voda na izvoru najbistrija. Svake tri godine sazivamo Provincijski kapitul, najviše upravno tijelo provincije, na komu analiziramo prethodno trogodište i na osnovu toga stvaramo zaključke i smjernice za iduće trogodište. U ovom smo trogodištu stavili naglasak na proces integracije Franjevačke teologije u KBF Sarajevo i potaknuli smo subraću na otvorenost za nove vidove pastoralnog rada. Posebno smo naglasili rad na promociji, odnosno pastoralu redovničkih i svećeničkih zvanja.
Što su fratri Bosni, a što je Bosna fratrima?
Moram priznati da ste me malo zatekli ovim pitanjem, jer dosad nisam razmišljao o tome u ovom kontekstu. Jednostavno živiš i radiš na tlu iz koga si izrastao, ne pitajući se za razloge, pogodbu i cijenu, a tada ti je sve samorazumljivo. U najkraćim crtama bih rekao da je BiH naša domovina i kao takva vrijedna svake radosti, zalaganja, muke i napora. Ova je zemlja uvijek bila lijepa, ali jednako tako i opora, prkosna, siromašna i štura. U tom kontekstu, mislim da je ponajbolje ovu zemlju i franjevce opisao čuveni hrvatski književnik A. G. Matoš: „Užasne prilike, (…) harahu kod nas tri vijeka, a u Bosni šest stoljeća, ujak, samo ujak, gvozdenim disciplinama opasani franjevački fratar, junak i svetac, učitelj i mučenik, diplomat i svećenik, vojnik prosjačke crkve i zatočnik poprosjačenog naroda, mogaše izdržati vječnosti tih paklova. Narodni ti pastiri ne bijahu mirnjačine i licemjerni bogomoljci, odbijeni od svoga plemena, već junaci i narodnjaci kakve ih još danas viđamo.“
Neka nas sve prati Božji blagoslov mira i dobra!
(Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik)
