Mjesec svibanj, Marijin je mjesec. Mjesec je to majke, žene. Baš na Majčin dan bio bi njen rođendan, tj. on to je. Čak i sada, kada je već dugo nema. Strina Ana.
Kako uopće objasniti? Postojao je tatin daljnji rođak, kojeg je tata zvao stricem, a njegovu suprugu strinom. I ja uz njega. Tako sam uz dvije biološke bake, imala i nju. Baku-strinu. Ne može se reći „rezervnu”, niti „dopunsku” jer ona rezervna nikad ne bi ni mogla biti, možda „dodatna”.
Visoka, stasita, lijepog lica, jako ugodnog baršunastog glasa. Nikad je nisam vidjela bez frizure, nikad neurednu. Mirisala je čisto i njegovano. Odisala je mirnoćom i dostojanstvom, onim, s kojim se rađa. Život joj nije bio jednostavan, niti lagodan. „U prvom svjetskom ratu sam bila gladna, u drugom sam bila u smrtnoj opasnosti i samo me čudo spasilo od sigurne smrti. Nikako ne bih željela doživjeti još i treći…”, govorila je.
Kad pomislim na nju vidim dobrodržeću gospođu i sebe, dijete, u njenom dvorištu pod rascvjetalim, mirisnim jorgovanima, ograđenim urednim labirintom od šimšira. Bijela vrtna garnitura, sjedim na stolcu sa onim vitičastim željeznim ukrasima na naslonu. Pričam o školi, o igrama i nepravdama. Ona sluša, prebire povrće koje će spremati za sljedeći obrok, klima glavom i blago se smješka.
Njen je dom bio namješten ukusno, građanski, ipak zaspao u nekom prošlom vremenu. Nakon reskog starinskog zvonca i otkučenog stakla na dvokrilnim ulaznim vratima, korak preko praga, pa neobičnim šarenim pločicama u prošlost, dovoljno daleko da prostor bude šarmantan. Mirisalo je na fine starinske slastice koje su izvrsno pristajale crno bijelim fotografijama i čokoladi u njenom kristalu. Kad je bila mlađa znala je šivati uz Radio Zagreb čiji su me zvuci mamili iz velikog četvrtastog radio prijamnika u kuhinji.
Dnevna soba obasjana lampom sa nabranim platnenim abažurom i stalkom za novine, prekrasan starinski ormar i ona kako sjedi među tamnocrvenim i bijelim jastucima sa ručno izvezenim krupnim cvjetovima. Izvrsna scenografija za još jedno lutanje pogledom po probranim suvenirima. Dosta je putovala i pri tom doživljavala simpatične anegdote kojih se nikada nisam mogla zasititi. Uvijek decentna, ujedno jednostavna, pa je tako prihvaćala i šalu i zabunu. Pri tom je damski ublažavala Stričeve burne reakcije. Koliko su bili različiti! Po svome porijeklu, interesima, karakternim osobinama. Funkcionirali su zahvaljujući njenoj mudrosti, prilagodljivosti, a da pri tom nije gubila niti mrvicu sebe. Prepričavala je crtice iz života svaki put identično, od riječi do riječi. Ja sam uživala u predvidljivosti, nestrpljivo iščekivala kulminaciju i smijala se kao prvi put. Kad bih od slušača postala pripovjedač, slušala je moje djetinje dvojbe strpljivo, nikad docirala, tek nježno, gotovo majčinski, usmjeravala moje razmišljanje. Vlastite djece, nažalost, nije imala. S druge strane, ovako je imala više vremena za sve nas, djecu iz obitelji ili susjedstva koja su odrastala s njom i pored nje, upijajući je zauvijek. I baš svima je pamtila značajne datume, darivala nas i nagrađivala za uspjeh u školi, rođendane ili tek tako…
S godinama su se dovukle i kronične bolesti koje je nosila na svoj, dostojanstven način. Najteže joj je pao postupni gubitak vida. Sve oko nje je i dalje ostalo uredno i čisto, ali se osjećalo da se umara, da usporava.
Svjesna i razumna nekoliko je puta, u trenucima kad joj se činilo da je kraj blizu, upućivala moju mamu u sve pojedinosti vezane uz posljednji ispraćaj za koji je pripremila sve potrebno za sebe i za Strica.
Počela se gasiti pred jedan Božić. Ja sam, već odrasla, bila daleko i nikako nisam mogla doći. Mama me izvještavala o njenom zdravlju, slutila da je kraj. Neočekivano je pregurala krizu, ali od tada tek tinjala. Stigla sam za Uskrs. Sjela pored nje. Milovala mi je ruke, prstima prelazila nježno po licu, kao svi koji ne vide. Ponavljala kako se bojala da me više neće „vidjeti”. Ubrzo se ugasila. Meni je ostao tek pogled na njenu zatvorenu kuću, koju je preuzeo neki rođak, potpuno ju renovirao, promijenio, tako da je i ona otišla za svojom vlasnicom.
Osobno ne smatram da je to i njen kraj. Ostat će uvijek dio mene. Točnije, dio moje stalne čežnje da u životu budem makar djelić nje. A kako sam i sama svibanjsko dijete, zahvaljujući njoj moji rođendani mi uvijek mirišu na jasmin. Ma gdje bila. I svaki svibanj me na nju podsjeća.
Neki ljudi svojom nježnošću, pitomošću, zauvijek utječu na živote ljudi oko sebe. Postaju živi dokaz kako jedan čovjek može zauvijek utjecati na živote mnogih, tj. postati dio njih zauvijek, na najbolji mogući način.
Zahvalna sam što sam imala ovakvu „dodatnu” baku, moja mama mamu, svekrvu, prijateljicu, sve u jednoj osobi. Sigurna sam da puno ljudi dobije dar upoznati ovakvu, posebnu osobu, koja nastavi živjeti izvan vremena. Osobu od koje dobijemo puno više od kolača, rođendanskog dara ili struka cvijeća.
Darovi su to zauvijek, a mi smo zaduženi prenositi ih dalje. Ili barem pokušavati.
Zato, sačuvaj nas Bože siromaštva osjećaja, oskudice pravog suživota sa ljudima oko sebe, a svega ostalog će već biti. Uz Tvoju pomoć.
