Poznavala sam mladi bračni par. Imali su svoj uhodani, privatni posao. Marljivi i zadovoljni. Život se slagao po svim segmentima. Reklo bi se prema željama. Osim djece. Koliko god ih željno iščekivali i dalje su ostajali samo njih dvoje. Stigli su tako na vrata doma za nezbrinutu djecu i zavoljeli, tijekom svojih sve češćih posjeta, jednu povučenu djevojčicu. Kad su se izjasnili da žele pokrenuti formalni postupak posvojenja, rečeno je da im uprava doma ne namjerava ništa nametati niti uvjetovati, ali žele im pojasniti situaciju. Ta djevojčica, naime, ima mlađu sestru i bilo bi idealno, ako je to ikako moguće, da se djeca ne razdvajaju. Razmišljali su i razgovarali jednu noć, sutra su se vratili i pokrenuli postupak posvojenja za obje. Formalnostima je udovoljeno, vrlo brzo su se svih četvero snašli i pronašli jedni druge kao dijelove četveročlanog životnog tima. Sa boljim i lošijim danima, baš kao i svaka obitelj, ali bez tračka sumnje u ispravnost vlastite odluke.
Nakon nekog vremena opet poziv iz doma. Rečeno im je da je biološka majka rodila, u međuvremenu, još jednu djevojčicu, koja je također primljena u dom jer se nema tko o njoj skrbiti. Najprije, eto, njih o tome obavještavaju. Ponovila se priča o jednoj noći razgovora i razmišljanja. Sutra su sjeli u automobil svoje dvije djevojčice i zajedno otišli još jednom pokrenuti papirnati postupak da kući dovedu i treću. Tako je četveročlani tim postao peteročlani, jači za još jednu malu glavicu. Život se nastavio u svom kazališnom šarenilu još bogatiji i brži.
I opet je vrijeme donijelo miran ritam života, sve dok nije otac obitelji jednu večer ispričao supruzi da je ponovo bio u domu. Ovaj put s prijateljem. Kako ni on i njegova supruga, također, nemaju vlastite, rođene djece, zamolio ga je da ode s njim. S nadom da se možda neko dijete i njemu, kao mali čičak, zakači za srce. Međutim, izgubio je svaki pojam i o prijatelju i o svijetu oko sebe kad je ugledao krupne oči jednog malog dječaka. Kako bi se reklo – „kliknuli su na prvu”. Sve što je poželio je da i tog malog čovjeka dovede u njihovu sada već brojčano „ozbiljnu” obitelj. Šuma formalnih zapreka u postupku njegova posvojenja nije ih pokolebala. Sjećam se prekrasnog vremena i širokih osmjeha na dan njegova krštenja. Bespomoćno dijete je, u međuvremenu, naraslo do dječačića koji je tog dana već imao i malu kravatu oko vrata… Nastavili su oni tako, sada već šest pari ruku, pružati prema suncu.
Život mi ih je odnio iz vida. Zadnje što sam provjereno znala o njima je da upravo razmišljaju o tome kako bi bilo baš lijepo da njihove kćeri i sin imaju još jednog brata. Koliko ih poznajem, sigurna sam da nisu dopustili da im se išta ispriječi na putu do još jednog dječjeg srca. Baš kao ni protekla četiri puta. Pokazalo se, kao i toliko puta do sada, da najviše dobiva onaj koji daje sebe. Toplina takvih ljudi, njihovo umnogostručeno davanje, odmorište je za dušu i rasadnik smisla za sve nas u životu ozeble, tako željne ogrnuti se plaštom njihove topline.
