Početna stranica » Prijateljstvo bez članarine

Prijateljstvo bez članarine

131 pregleda

Kad je toliko teško da ni prijatelja ne želiš i kad ti je jedino društvo vlastita sjena na zidu, Bog je s tobom! Onaj isti koji te beskrajno voli, baš takvog kakav jesi i uopće od tebe ne traži da se svrstavaš i uklapaš u kalupe. Onaj isti Bog koji shvaća da griješiš, da se bojiš, onaj isti koji ti svaki put pruža novu priliku

Vrijeme – zbroj događaja i susreta. S vrlo različitim ljudima. Svaki od njih nešto donese. Ili odnese. U svakom slučaju, promijeni. Tako i ona, moja poznanica, osoba praktičnog i sistematičnog, gotovo matematičkog uma. Sva je u tablicama, izračunima i brojevima. Realna. Često pomislim da je zalutala u izboru zanimanja… Uglavnom, odrasla je kao jedino dijete vrlo dobrostojeće obitelji. Odrasla u generacijski i emotivno neujednačenim, da ne kažem čudnim, obiteljskim odnosima. Tako kompliciranu, gotovo identičnu situaciju preslikala je, kao odrasla osoba, na vlastitu obitelj. Teško je biti nevidljiv u mnoštvu istih, ali još je teže biti jako različit. Neprestano pokušavati pronaći pravog sebe, kao i one koji će te prihvatiti. Ona se bori, gura. Nikad je još nisam vidjela da plače, a prilika je bilo, previše… Njen interes s vremena na vrijeme, pogotovo kad su problemi učestaliji, zaokupe uvijek novi psihološki pristupi, učenja i načini kojima takvi „zbunjeni” ljudi nastoje popuniti praznine koje, negdje duboko u njima, zjape. Pričala mi je tako, nedavno, o najnovijem pokušaju razumijevanja sebe i nadilaženja rastućih problema unutar obitelji. Ovog puta metoda je radikalnija, grublja od dosadašnjih. Ukratko, radi se o tome da ljudi unutar formirane grupe preuzimaju, kao u igrokazu, uloge članova nečije obitelji, njihove obiteljske relacije. Osoba za koju se to prikazuje, izdvojena promatra i „shvaća” vlastite probleme. Pri tome, kaže, snažno bude potresena međusobnom negativnom energijom koju „osjeti”, te ju nastoji preusmjeriti?!

A život, stvarni, današnji život? A vlastiti razum? Razgovor s prijateljima, onima koji te vole? Smatraš li vrijednima samo ona mišljenja, onu potporu koju kupiš, koju platiš, naručiš? Kao služba za korisnike… I još važnije, zašto se bojiš suočiti sa sobom? Oprostiti samome sebi? Prihvatiti se?

Moram priznati da sam ostala zatečena. Tužna i jako zabrinuta. Prvenstveno, plaši njena čudna reakcija i dok samo prepričava doživljeno. Jako je potresena, oči pune suza. Ona, osoba koja je u ostalim segmentima života vrlo realna, čvrsta i utemeljena. Osim toga, strašno je uvidjeti koliku moć, koliku vlast nad ljudskom psihom, uvjerenjem pojedinca, gotovo nad životom, mogu imati samozvane „vođe”, „učitelji” takvih grupa, vješti manipulatori tužnim, duboko nesretnim, izgubljenim ljudima. I na kraju, gotovo jednako zabrinjavajući, je i papirnati, novčani segment cijele priče… To se plaća i to poprilično. Svaki put. Nekakvi stupnjevi. Pa godišnja članarina. Knjige…

Da rezimiram: plaća se (čime kvalificiranoj?) osobi koja se „sjetila” okupiti nepoznate ljude, ljude s mukom koji će, ostalim takvim nepoznatim i nesretnim ljudima, prepričati najružnije i najtužnije strane svoga života, a onda čekati da ga oni predoče, da bi šokantno potreseni promatrač trenutno uočio izvor vlastitog problema?! I promijenio, prvenstveno u događajima iz prošlosti, točno što? I na koji način? S kojim učinkom? U to ljudi povjeruju? Ludo! Zastrašujuće!

A život, stvarni, današnji život? A vlastiti razum? Razgovor s prijateljima, onima koji te vole? Smatraš li vrijednima samo ona mišljenja, onu potporu koju kupiš, koju platiš, naručiš? Kao služba za korisnike… I još važnije, zašto se bojiš suočiti sa sobom? Oprostiti samome sebi? Prihvatiti se? Zašto se bojiš plakati, ako prije toga nisi slušaču pružio uplatnicu?

Umjesto pomirenja i prihvaćanja, dozvoljavaš da te uvjere kako krivnju i neuspjeh moraš prebaciti na nešto ili nekoga drugoga jer takav, nesavršen, u ovom savršenom svijetu, ne možeš dalje? Kao da time viču: „Uvidi koliko si nesposoban i nemoćan!” A baš to ti sada najmanje treba…

Ovo me podsjetilo na jednu staru monodramu – sjekač šume, realno invalid rada, koji silom prilika još uvijek radi, dođe kod socijalnog radnika u svom poduzeću. Kaže kako bi mu želio predočiti svoju muku, opisati mu svoju obiteljsku situaciju, pa nabraja nezaposlenu ženu, puno djece, stare i teško bolesne roditelje, koji također žive kod njega i svi bez ikakvih prihoda osim njegove plaće, a on više nije u stanju raditi. Stoga moli da ga pošalju, ako je ikako moguće, u prijevremenu mirovinu. Službenik je sve zapisao i onda mu reče da će mu napisano prije potpisivanja pročitati naglas kako bi provjerio je li nešto bitno izostavio. U pola čitanja primijeti da budući umirovljenik plače, pa ga, ispričavajući se, upita da nije možda nešto pogrešno zapisao i time ga povrijedio? „Ne”, kroz suze će ovaj, „samo, nisam znao da mi je život tako jadan!”

Zato, svim tužnim „poznanicama” i „sjekačima” našeg vremena, svima onima koji traže sebe na krivim mjestima, makar šapni – nisi sam! Kad je toliko teško da ni prijatelja ne želiš i kad ti je jedino društvo vlastita sjena na zidu, Bog je s tobom! Onaj isti koji te beskrajno voli, baš takvog kakav jesi i uopće od tebe ne traži da se svrstavaš i uklapaš u kalupe. Onaj isti Bog koji shvaća da griješiš, da se bojiš, onaj isti koji ti svaki put pruža novu priliku. I danas. Bezuvjetno. Jer Bog nije kazna. On nije osvrtanje i žaljenje. On je ljubav i razumijevanje. Prihvaćanje. On je borba. Za Tebe.

A ono s početka da je „vrijeme zbroj nebrojenih događaja i susreta”? Istina, baš kao i to da je i zbroj osobnih „uskrsa”, uvijek ispočetka. I oni nisu znak vlastitog neuspjeha jer opet krećeš ispočetka. Dapače, znak su borbe i prilika su za još jedan životni okršaj! Uz Njega na svojoj strani? Samo kreni! Bez sumnje i osvrtanja!