Živimo u opasnim vremenima. Nad cijelim svijetom, poput tamnoga oblaka, nadvio se najcrnji scenarij sveopćega rata koji bi mogao izbrisati lice zemlje. Okultna masonska oligarhija, daleko od očiju javnosti, služeći bogu Molohu žednome ljudske krvi nerođenih i rođenih, ravna svim svjetskim zbivanjima te pod krinkom demokracije i dobrobiti čovječanstva promiče protuprirodni i bezbožni način života, a u nezasitnoj želji za moći i zaradom neprestano proizvodi ratove i raspiruje mržnju. Hoćemo li, osamdeset godina nakon završetka najveće bratoubilačke klaonice u povijesti ljudskoga roda, svjedočiti nečemu još goremu? Stoga, poučeni riječima psalmista koji veli: Kada o miru govorim, oni sile na rat (Ps 120,7), potrebno je svim srcem opredijeliti se za mir, suprotstavljajući se „koaliciji voljnih za ratˮ koja cijelo čovječanstvo želi gurnuti u sukob u kojemu neće biti pobjednika.
Uvodne riječi čine mi se prikladnim opisati djelo sv. Maksimilijana Marije Kolbea, najvećega među suvremenim svecima. Sjećam se kako smo tijekom studija često slušali o Dietrichu Bonhoefferu, njemačkom protestantskom teologu koji je osnovao svoju Crkvu te boreći se protiv Hitlerova režima završio svoj život u logoru Flossenburg. Međutim, nije mi bilo jasno, iako sam u dubini duše nazirao razloge, zašto nam nisu također govorili o svecu i vrhunskom katoličkom teologu, čija žrtva pod čizmom nacionalsocijalizma je po evanđeoskim kriterijima neusporedivo uzvišenija? Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje, Isusove su riječi koje donosi četvrti evanđelist (Iv 15,13). Sv. Maksimilijan doslovno ih je primijenio na samoga sebe tako što je dragovoljno pošao u sigurnu smrt umjesto drugoga zatočenika u zloglasnom logoru Oświęcim (njem. Auschwitz). Nedavno sam posjetio ovo mjesto moleći se u 11. bloku logora pred ćelijom broj 18 u kojoj je, osuđen na smrt izgladnjivanjem, završio svoj zemaljski život ovaj nevjerojatni svetac koji se posve suobličio Gospodinu. No, povod pisanju ovoga teksta je zapravo jedna druga lokacija u Poljskoj, točnije mjesto Teresin nedaleko od Varšave, gdje je ovaj marijanski svetac izgradio prekrasno svetište, zapravo cijeli grad posvećen Blaženoj Djevici Mariji: Niepokalanów – Grad Bezgrešne! Izgradio je marijansku utvrdu iz kojega se vodila duhovna borba protiv sila tame.
Prije nego što će uz pomoć svoje braće konventualaca 1927. osnovati Gospin grad, Kolbe je 1917. tijekom studija u Rimu, godinu dana prije svoga ređenja, svjedočio potresnom prizoru gledajući kako masonska sekta defilira rimskim ulicama. O tome je, između ostaloga, u svojim Spisima napisao ovako: U godinama koje su prethodile ratu, u Rimu, središtu kršćanstva, vršljala je sve bezobzirnije masonska mafija, koju su pape iznova osuđivali. Nije se skanjivala ni vješanja zastava po ulicama grada, ni crnog barjaka s likom Mihaela Arkanđela pod nogama Lucifera, a još manje razvijanja masonskih stjegova ispod vatikanskih prozora. Ovaj događaj ostavio je tako snažan dojam na mladoga Maksimilijana da je u srcu osjetio kako mora nešto poduzeti u duhovnom smislu. Tako je po nadahnuću Duha Svetoga nastala Vojska Bezgrešne, vojska molitelja pod Marijinim barjakom koja se naoružala ljubavlju i predanjem Mariji, čudotvornom Gospinom medaljicom i jednostavnom molitvom koju je trebalo moliti svakoga dana: O Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se Tebi utječemo i za sve one koji se Tebi ne utječu, a naročito za masone i za sve one koji su Tebi preporučeni.
Prvu stvar koju je svetac učinio prije početka velike gradnje na prostranom zemljištu gdje je izrastao grad-samostan bilo je postavljanje Marijina kipa – Majka je trebala sve voditi! Tijekom vremena uslijedila je gradnja baraka, samostana, crkve, radionica, izdavačke kuće u kojoj će se s vremenom tiskati časopis Vitez Bezgrešne u nakladi od nevjerojatnih 750 000 primjeraka. Prije početka rata 1939. ovaj samostan sa 772 redovnika postat će među najbrojnijima na svijetu. Sličan samostan posvećen Djevici Mariji ovaj neumorni svetac osnovat će 1930. i u Nagasakiju, u dalekom Japanu, koji je na čudesan način preživio udar atomske bombe. Početkom Drugoga svjetskog rata samostan u Poljskoj služio je kao bolnica ranjenim poljskim vojnicima i utočište židovskim izbjeglicama prije nego što su nacističke vlasti uhitile Kolbea zajedno s još nekolicinom franjevaca.
Nakon završetka rata nastavilo se s izdavanjem časopisa Vitez Bezgrešne i sagrađena je nova crkva, a godine 1980. samostan i crkva u Niepokalanówu dobili su status manje bazilike. Značenje ovoga mjesta naglo je poraslo 1982. proglašenjem Maksimilijana Marije Kolbea svetim, te posjetom pape Ivana Pavla II. ovom svetištu 1983. godine. Ono što oduševljava sve posjetitelje ovoga milosnog mjesta jest kapelica trajnoga klanjanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, s vjerojatno najvećom pokaznicom na svijetu koja izgleda ovako: Marijin dražesni lik, a u njezinu Bezgrešnom Srcu počiva Kruh života – Isus Krist, Sin Boga živoga.
