Od najranijega djetinjstva djecu se mora poticati govoriti istinu, ali da bi se to učinilo najprije valja započeti s davanjem dobroga primjera.
Sklad koji je iznimno vrijedan i važan za obiteljski život prolazi kroz klimu povjerenja koja zahtjeva iskrenost. Nažalost, kod djece nerijetko nalazimo sklonost laganju koja se ozbiljno produžuje i na adolescenciju. Što učiniti da se izvučemo iz ovih izdajničkih spirala koje potkopavaju povjerenje i dovode u sumnjičavo stanje?
Pomozite djetetu da verbalizira strah koji ga tjera na laž. Ozbiljnost ovoga stava očito ovisi o dobi djeteta, ali, kao što je već i poznato, ako dopustimo da se uspostavi loša tendencija, onda joj dopuštamo da postane i navika, pa čak i ovisnost do te mjere da je bez nje teško bilo što učiniti. Od šeste godine mnoga djeca su sklona govoriti neistinu ili pokušati sakriti istinu. Ovakva je reakcija vrlo često posljedica straha koji ga preplavi kada shvati da je počinio nestašluk, da je ozlijedio brata ili je sankcioniran u školi. Strah je loš savjetnik i izaziva neprimjereno ponašanje.
Uloga je roditelja stoga pomoći djetetu da verbalizira ovaj strah što ga navodi na skrivanje istine, a potom da se dijete i oslobodi toga straha. „Tko prizna, pola mu se prašta”, kaže francuska izreka.
Da bi dijete vjerovalo, roditelji trebaju najprije naučiti sami sebe da ne dopuste napad emocija poput tjeskobe zbog loše ocjene, kašnjenja u školu, bijesa zbog neposluha ili tučnjave. Treba znati kako takve događaje prihvatiti iz perspektive koja odgovara svakom odgojitelju jer će samo na taj način djetetu oslobođenom straha pred roditeljskim reakcijama biti ugodnije u istini.
Dijete nipošto ne treba etiketirati kao lažljivca, nego mu posvetiti potrebno vrijeme imajući na umu da će vremenom shvatiti kako se jedino istinom sve rješava na pravi način. I na koncu najvažnije: Budite primjer svojoj djeci.
