I vidje pjesnik zvijezdu, kroz maglu gdje treperi,
Te šanu: Što se ono bljeska?
A tajni glas mu reče: To Srećine su dveri,
Od alema im krov se ljeska.
I pođe pjesnik tamo: Imade l’ – pita – krova
Za pjesnika u dvoru Sreće?
… Ta ima – svak će naći u miru blagoslova,
Ko cijelo srce preda nj meće.
A kad se pjesnik maši, da srce stavi tamo,
A ono nema srca pola!
I nije ostat mogo – sa pola srca samo
Ne puštaju pred idola.
Te pođe s bajna dvora. – Oj, vrati srce moje,
Vrati mi ga, svijete bijeli!
Na tvojim usnam žarkim, u pjeni strasti tvoje
Osta srce… život cijeli…
A reče svijet njemu: U bajnom hramu strasti
Pjesnikovo srce kuca;
Otiđi samo tamo; u bolnoj, mamnoj slasti
Tu se gali, tu i – puca!
I ode pjesnik tamo i ispita ga nađe:
O, vrati mi se, srce, vrati!
– Ne mogu ti se vratit; ta tu je meni slađe,
Neg Srećici na zlatnim vrati’!
Zaboravit se ne da ni čežnja niti rana,
Neuslišane mnoge suze;
Krvariti ću tako do potonjeg mi dana
Rad svega što mi beznad uze.
Ja jedem samo sebe… U bajnom hramu strasti
Grozničavo mi bilo kuca,
U trzavici vječnoj, u bolnoj, mamnoj slasti
Tu se gali, tu i – puca!
I vidje pjesnik onda, gdje srcu srijed srijede
Bajni alem iskre baca,
I reče: To su suze i meni više vrijede,
Neg sjaj Sreće vrh srdaca!
Ja ostajem uza te, ti otepena grano
Moga cvijeća i proljeća,
Da čuvam mrtvo blago u duši zakopano,
U spomenu sva mi sreća!
I čeka, tako čeka, a tamo iza brda
Srećina se zvijezda svijeti;
Tek pjesnik čeka, čeka – a spomen kao srda
Ne da živjet, ne da mrijeti…
