O potrebi poštivanja roditelja češće se govori pa se taj zahtjev lakše shvaća i prihvaća nego li zahtjev za poštivanjem djece. No, on je itekako važan i utkan je u prirodne ljudske ali i vjerničke dužnosti. Istina, govor o pravima djece danas je učestaliji negoli ranije, no od najranijih vremena i o tome se vodilo računa. Sv. Pavao zapovijeda očevima: Ne ogorčujte svoju djecu, već ih odgajajte stegom i opomenom Gospodnjom. (Ef 6,4)
Dogodi se, ne tako rijetko, da kod djece ostane gorka uspomena na djetinjstvo i roditeljski odnos prema njima. Ponekad, naravno, u tome ima pretjerivanja, jer sve ono što zamjeraju svojim roditeljima, takvi često čine svojoj djeci. Ipak, bolno je slušati iskrene ispovijesti ranjene odrasle djece o očevima kojih bolje da nije bilo ili majkama koje su svoje frustracije liječile neograničenom vlašću nad djecom.
Vlasti nad djetetom roditelji nemaju. Imaju samo privilegiranu skrb, pravo zastupanja malodobne djece i obilje dužnosti, od kojih je prva ljubav a druga poštovanje prema tom jedinstvenom, neponovljivom Božjem stvoru. Poštivati svoje dijete kao dragocjen Božji dar – to je prvi korak u pravilnom postupanju prema njemu. Drugi je – poštivati dječju dob i u svojim zahtjevima, postupcima i odlukama ravnati se prema njoj. To znači ne postupati prema djeci kao prema odraslima i ne tražiti od njih ono što nije primjereno njihovu uzrastu. Ne opterećivati ih svojim problemima koje oni ne mogu dobro razumjeti niti nositi. Ne zahtijevati od njih da ispunjavaju tvoje ambicije nego otkrivati njihove sklonosti i talente te ih njegovati i pomagati. Ne kritizirati ih pred tuđim ljudima, i ne otkrivati strancima njihove tajne. Ne omalovažavati neprestance njihove želje i potrebe nego nastojati uživljavati se u njihov svijet i iz njega pokušavati prosuđivati što je za njih dobro a što ne. Ne popuštati im u svemu i ne ostavljati ih same da odlučuju o onome o čemu nisu još sposobni odlučiti. Ne dovoditi ih olako u situaciju da ostanu bez roditelja zbog bračnih nesuglasica, jer su djeci oba roditelja prijeko potrebna. Truditi se svom snagom za osiguranje atmosfere mira, povjerenja i radosti u kojima će djeca moći rasti, jer im je to potrebnije od svega znanja i imanja.
Upravo iz tog osjećaja poštovanja prema djetetu izvire dužnost odgoja, koji će dovesti djecu do toga da budu sposobna shvatiti što je dobro a što zlo i da budu sposobna radije se opredijeliti za dobro nego za zlo. Roditeljima ne može biti svejedno hoće li dovesti djecu do te sposobnosti ili neće. Oni su jednostavno odgovorni za to. Dok su djeca maloljetna, obvezuju ih na to i ljudski zakoni, jer terete roditelje za zla djela koja učine njihova djeca. Moralni osjećaj će ih progoniti i onda kad djeca odrastu i kad više ne budu imala bilo kakva utjecaja na njih, jer će ih podsjećati na propuste koje su učinili u odgoju. Možda će se na sudu Božjem duše mnoge djece tražiti od njihovih roditelja.
Manje je onih koji otvoreno i direktno djecu vježbaju u zlu. Mnogo je više roditelja koji su nemarni, popustljivi, povodljivi za ludošću trenutka u kojemu žive ili pak nedosljedni u primjeni moralnih zahtjeva, koje u načelu prihvaćaju, ali prave upadljive iznimke koje djecu navode na uvjerenje da su načela promjenjiva prema potrebi trenutka. Ako roditelj ne natjera dijete da vrati novac prodavačici koja mu je, zabunom, vratila više nego što treba, dijete će moralnoj obvezi nevaranja dodati značajnu iznimku: osim ako te ne posluži sreća. Ako se djetetu zabranjuje lagati, a često ga se nagovara da slaže nešto u korist roditelja ili se pred njim drugima laže, dijete će steći uvjerenje kako je korisna laž dozvoljena. Nesvjesni što rade pred djecom, mnogi se roditelji kasnije čude kad im djeca pođu po zlu putu praveći iznimke u svim pravilima u velikim stvarima.
Velike posljedice po odgoj za dobro ima pretjerana popustljivost koja zna prerasti u bolesnu tvrdoglavost roditelja u uvjerenju da njihovo dijete ne može pogriješiti. Za svaku situaciju, za svaki propust oni nalaze opravdanje, pogotovo pred drugima i prema drugima. Ne dozvoljavajući da drugi išta loše kažu o njihovu djetetu, oni utiru siguran put do trenutka kada ni sami ništa loše neće moći ili smjeti reći o njemu. Dijete, nedodirljivi idol, lako se pretvori u samoživa satrapa. Nema ništa goreg nego odgojiti čovjeka tako da život provede u uvjerenju da je nepogrešiv.
Popustljivost je sestra povodljivosti, kojoj lako podliježu mnoge majke. Takve stalno ponavljaju jedno te isto isprazno opravdanje: Nije moje dijete iznimka, svi su takvi, svi se tako ponašaju, ne može se mimo svijeta! Što god vide na drugima, pogotovo u televizijskim sapunicama, na bezidejnim priglupim šou-emisijama, na vašarima isprazne taštine – sve to ne samo da dopuštaju svojoj djeci, nego ih u to uvlače, s njima u tome sudjeluju. Budući da su sami labilne osobe, ne osjećaju se sposobnim ponuditi svojoj djeci išta korisno i kvalitetno, nego sakupljaju ponude po ulici, po smeću svijeta i šljamu društva. I stvore od djece svoje utvare, prazne ličnosti, beživotne olupine, besciljne autsajdere. A Bog je imao s njima neke druge planove, jer ih je stvorio originalima, neponovljivim bićima, sposobnim za trajnu sreću, za savršenu ljubav – sposobnim za vječnost. Bog je poštovao njihovu posebnost i veličinu, u tome bi roditeljima uzorom morao biti On a ne ulica. Zato bi se s pravom peta obiteljska zapovijed dala izreći kako je rečeno na početku: Roditelji su dužni poštivati svoju djecu i odgajati ih u dobru.
Deset najpopularnijih modernih laži o djeci
- Da bi djeca bila sretna, mora ih biti što manje u obitelji.
- Da bi djeca bila sretna, moraju se roditi i rasti u gradu.
- Da bi djeca bila sretna, moraju od malih nogu imati stručni odgoj.
- Da bi djeca bila sretna, moraju pohađati vrhunske škole.
- Da bi djeca bila sretna, moraju što manje fizički raditi.
- Da bi djeca bila sretna, moraju što ranije postati samostalna.
- Da bi djeca bila sretna, moraju odmalena živjeti u izobilju.
- Da bi djeca bila sretna, moraju što ranije imati svoju sobu.
- Da bi djeca bila sretna, moraju što prije dobiti kompjutor i mobitel.
- Da bi djeca bila sretna, moraju u svemu oponašati drugu djecu iz svoje okoline.
Što je prava istina?
1. Najviše nesretne djece možda ipak ima među jedincima i jedinicama.
2. Najviše svjetskih velikana rođeno je na selu.
3. Najbolje odgajaju oni koji vole a ne oni koji znaju.
4. Vrhunska škola ne donosi vrhunsku sreću.
5. Fizički rad daruje zdravlje, probojnost i smisao za odgovornost.
6. Samostalnost prije vremena sluti nesreću.
7. Izobilje uništava želje i maštanja kojima se hrani mladost.
8. Djetetu je važnija bliskost dodira i toplina zagrljaja nego hladnoća bilo kakva zida.
9. Kompjutor pospješuje brzinu rada, ne i količinu inteligencije; mobitel pospješuje hitrost, ne i uspješnost komunikacije.
10. Djeci ne mogu osloncem biti druga djeca nego roditelji.
