Bili su upravo dani pred jesensku sjetvu. U starom hambaru vodi se razgovor između dva zrna pšenice. Vidjeli su jutros kako je težak porano otvorio hambar, dobro pogledao po pšenici, kao da procjenjuje koja je bolja, pa onako zaokupljen mislima o onome što im se sprema započeše razgovor: – Znaš li što sam čuo? – reče jedno zrno drugome: Što si čuo? – pitalo je drugo zrno- – Sad će nas onaj težak odnijeti na polje, na svježe uzoranu njivu i pobacati nas po njivi, i to onako razasuto. Da mi je bar biti u tvojoj blizini pa da imam s kime razgovarati kad mi bude dosadno! Ali ni to se ne zna s kim ću biti u društvu. Poslije će se još pobrinuti da budemo dobro zemljom pokriveni. To ti je baš nekako kao u grobu… Brr! – samo je promumljalo drugo zrno, jer mu se nije mnogo svidjela takva budućnost, ali ništa dalje nije reklo.
Što ti misliš? – nastavilo je opet prvo zrno. Trebamo li mi da na to dragovoljno pristanemo? Doduše, čuo sam gdje ljudi govore kako će iz svakog zrna kasnije, valjda na proljeće, nastati novi klas i donijeti mnogostruko ploda, mnogo novih zrnaca. – Ali tko je od nas to još vidio? … Zar da ljudima to tek tako vjerujemo? … Zar da se mi damo živi zakopati radi tuđeg dobra? Zar da mi stradamo radi nekog nesigurnog uspjeha u budućnosti? Neka znaš, ja na to neću nikada pristati!
Istina da je to teško i neugodno – odgovorilo je drugo zrno. – Ali vrijedi pokušati. Zamisli, kako bi to bilo divno ako se pokaže da ljudi govore istinu pa da opet do godine ustanemo na novi, mnogostruko umnoženi život! – Ti čini što hoćeš! – ljutito odgovori prvo zrno. – Ali ja ću se pobrinuti da ostanem ovdje gdje jesam sada.
***
Drugoga dana dođe opet težak u hambar. Zagrabio je podosta žita za žetvu. Dok je on grabio i sipao u vreću, dotle je ono nepokorno zrno izmicalo čas udesno, čas ulijevo … I na kraju mu je uspjelo ostati u hambaru. Skoro sva pšenica je bila upotrjebljena za sjetvu, samo je ono zrno ostalo na dnu hambara. Dok se to zrno veselilo svom uspjehu, dotle su se sva ostala zrna našla na njivi, zasijana i već prije mraka bila sva u zemlji.
Jesen je sporo prolazila, a onda je došla teška zima. Činilo se da joj kraja nema. Pa ipak, jednoga dana južni vjetrovi skinuli su bijeli zimski pokrivač, došlo je proljeće. Koliko veselja za oživljenu mladu pšenicu! A tek kad je došlo ljeto! Divni klasovi posvuda. Svaki dan sve teži i jedriji. Došao je i dan žetve. Samo jedan dan prije nove vršidbe dođe djevojka u hambar. Imala je metlu u ruci. Bez oklijevanja pomete hambar te ono malo smeća i ono jedno „pametno” zrno za čas se nađe na đubrištu, gdje ga pozobaše kokoši… A novo žito pomnoženo i pomlađeno dođe u očišćeni hambar.
Tako je to! Ono zrno koje se bojalo smrti i htjelo da uvijek živi stradalo je i otišlo u propast. A ono drugo donijelo je mnogostruki plod i novi život!… Tko misli samo na sebe, tko bježi od svake žrtve – taj ostaje besplodan! I na kraju umire bez dobrih djela.
Žrtvovati se za druge, biti spreman i stradati za svoje bližnje – to znači živjeti, znači produživati si život, znači ići prema sigurnom vječnom životu.
