Početna stranica » Otkupljenje izgubljene prošlosti

Otkupljenje izgubljene prošlosti

153 pregleda

Pomirenje sa smrću naša je svakodnevica. Neizvjesnost datuma lišava nas osjećaja nemoći i omogućuje nam da budemo slobodni. Možemo čak i zaboraviti da ćemo umrijeti. Jer dok smo živi, nada je dopuštena, čak i u smrtnoj bolesti

Mi jednostavno putujemo kroz vrijeme, rastemo i trošimo se. Starenje je trajno stanje našega života. Napredujući u vremenu nazadujemo tjelesno jer propadamo i živeći umiremo.

Munja pred noć

Bivanje je od početka usmjereno prema ne-bitku. Mi se trapimo i sve više smanjujemo, svaki smo dan mrtviji nego što smo bili jučer. Starenje iscrpljuje zalihu mogućnosti, životopis se polako dovršava, dan se skraćuje, noć produljuje. Anđeo smrti nalazi se u nama i dodiruje nas svojim krilima. I život i smrt svode se na golo iščekivanje: na početku se nadamo svemu, a na kraju ničemu – preostaje nam samo žaljenje. Smrt nas nalazi ma gdje bili i pretvara naš život u bol, zbog čega tražimo pomirenje. Iako je nespoznatljiva, s njom se možemo i moramo pomiriti kada smo suočeni sa zadnjim časom – kada se smrt ukaže u neminovnosti, pretvoreni smo u užasnute promatrače vlastita života. Prag nemogućega mora se prijeći, neizbježno se ne može izbjeći. Svršetak u zadnjem trenutku daje oblik našem životu i smisao početku.

Sa smrću je sve polovično i dvoznačno, neiskazivo i neprozirno. Sigurna je kao činjenica, ali neizvjesna u pogledu dana i sata

Ako ne možemo misliti o smrti prije nje, kako ćemo misliti o njoj u času smrti? „Upravo sada” jest treptaj iskre, munja nakon koje slijedi mrkla noć. Mi zaziremo od toga neiskazivog časa koji je izvan svih kategorija. Nemamo kome o njemu pripovijedati, on izmiče svakoj konceptualizaciji, čak i kad ga ne prekriva agonija. Mi prelazimo u sasvim drugi poredak, ali to nije ni transformacija ni transfiguracija; promjena iz života u smrt nije ni kvantitativna ni kvalitativna, ona ne nastaje ni u vremenu ni u prostoru iz kojih izlazimo – riječ je o potpunoj likvidaciji našega postojanja. Smrtni čas nema relacija, ne možemo ga se prisjetiti da bismo ga usporedili s nečim. Odsutni više nikad neće biti prisutan.

Samrtnik nema prošlost

Sa smrću je sve polovično i dvoznačno, neiskazivo i neprozirno. Sigurna je kao činjenica, ali neizvjesna u pogledu dana i sata. I to nije slučajno, nego proizlazi iz toga što je čas smrti, kao i sama smrt, izvan svih kategorija. Iako je izvjesna, njezino određenje može biti tek postumno. Znamo da će doći, ali ne znamo što ona jest, pa čak ne znamo ni to sastoji li se od nečega. Ona je prozirni misterij i neprozirna očitost.

Damoklov mač može pasti svakoga trena – mi smo, kako kaže Victor Hugo, osuđenik na smrt koji uživa neodređenu odgodu. No ako i nije pouzdano utvrđen trenutak smrti, određeno je neumitno da će doći – a kod zbiljskoga osuđenika na smrt Hugoova je metafora ostvarena. Osuđenik na smrt zna trenutak i može zuriti u pješčani sat, točno znajući koliko još zrnca treba do odlaska. On nema budućnosti, a nema ni prošlosti jer prošlost ne postoji bez budućnosti. Pakao beznađa i užas tjeskobe, koji razrijeđeni obilježuju naš život, u toj su iznimnoj sudbini koncentrirani do maksimuma.

Ovo je toliko važna misao da je treba polako ponoviti: prošlost ne postoji bez budućnosti; samrtnik nema prošlost. Doista, iz zemaljske perspektive, ako ste na samrti, doista je svejedno jeste li sveučilišni profesor ili skitnica, predsjednica Međunarodnoga monetarnog fonda ili prodavač u kiosku, majka desetero djece ili sami bez igdje ikoga. Živimo u društvu, ali umiremo sami.

Svlačenje materijalnosti

Jankélevitch kaže da ne možemo niti prihvatiti niti shvatiti svoje uništenje. I to ne samo zbog načela opstanka nego i zbog načela kontinuiteta – nema razloga zbog čega bi biće prestalo postojati, ono što je započelo ne treba završiti. Mi razmišljamo o smrti, ali ne možemo shvatiti smrt mislećega bića. Naše mišljenje obuhvaća smrt, ali smrt obuhvaća nas. Čovjek je u smrti i izvan nje, smrt gledamo kao promatrači, a uronjeni smo u nju.

Neopozivost trenutka smrti izvor je njegove nadnaravnosti. Nakon njega nastupa nešto posve drugo, čudovište potpune različitosti – gorka i mučna istina s kojom se moramo suočiti. Jankélevitch nadu u budući život duše imenuje upravo tako, nadom, ali podsjeća na to da dušu bez tijela nitko nije vidio. Duša bi – shvaćena kao razlika između živoga tijela i trupla – u smrti svlačila materijalnost, što znači da smrt ne ništi bitak našega bivanja niti postojanje našega života. Ako je tijelo grob, onda je smrt kolijevka.

Duša bi – shvaćena kao razlika između živoga tijela i trupla – u smrti svlačila materijalnost, što znači da smrt ne ništi bitak našega bivanja niti postojanje našega života. Ako je tijelo grob, onda je smrt kolijevka

Vjera može na ovom mjestu nastaviti tamo gdje filozofija zastaje. Jankélevitch ne govori o uskrsnuću, ali kad bi govorio, rekao bi da uskrsnuće nije samo vraćanje života samrtniku nego čovjeka vraća njemu samom. Život poslije smrti nije nešto što nam daje budućnost, nego nam daje našu prošlost – naša prošlost postaje smislena, jer su naši činovi imali vječne posljedice. To je pravo značenje Otkupljenja, to i jest Otkupljenje.

Živjeli smo, voljeli smo

Jankélevitch ne govori o blaženstvu, ali ima vrlo poticajne misli o prokletstvu. Pakao je, kako kaže francuski filozof, ostvareni apsurd našega života – mjesto na kojemu ne možemo ostati, ali ga ne možemo niti napustiti, mjesto koje nastavaju prokletnici koji nisu niti mrtvi niti živi, čije se postojanje neprestano poništava i obnavlja.

Jankélevitcheva filozofija pokazuje da misao može doći do ruba vjere. On je pokazao da je jestnost nepropadljiva, da je nepovratno neopozivo i da smrt može uništiti čovjeka, ali ne može poništiti činjenicu da je živio. Još i više, umrijeti mogu samo oni koji su živjeli i zato je važno da možemo reći za sebe: postojali smo, živjeli smo, voljeli smo. U uskrsnuću može se reći i više jer smrt ništi, a Uskrsli je posvjedočio da mu smrt ne može ništa.