Vjerojatno se nikada u povijesti nije govorilo i pisalo toliko o ljudskim pravima i slobodama kao u novije vrijeme. Svakodnevno se tiskaju mnogobrojni dokumenti, povelje, konvencije i održavaju različiti skupovi, seminari i radionice koji se bave ovim važnim pitanjima. A ondje gdje se puno govori, iskustvo nas uči, tu se malo čini. Radno vrijeme stalno se produljuje, a da bi obitelj koliko-toliko solidno živjela, cijeli tjedan moraju raditi i muž i žena, a u mnogim slučajevima i po dva posla. Kada tomu dodamo još nezdravi prikaz ljubavi, sveprisutni i manipulativni marketing, konformizam, konzumerizam, patološki altruizam, virtualni društveni život, čaša života odavno nije ni poluprazna ni polupuna nego prazna. Teško se oteti dojmu da ideologije suvremenoga društva imaju za cilj samo osloboditi čovjeka moralnih i vjerskih zakona kako bi imao pravo kršiti i one prirodne.
No, kako bi i moglo biti drukčije u društvu u kojemu jedan čovjek određuje i daje drugom čovjeku prava i slobode i u kojemu se uporno nadnaravno i božansko niječu i namjerno antropomorfiziraju i samim time desakraliziraju s namjerom da čovjeku nametnu čovjeka kao mjeru svih stvari? U ime slobode, lišene bilo kakve obaveze i odgovornosti, brišu se moralna, etička, vjerska pa i prirodna ograničenja i zakoni. Izlišno je i spominjati pojam žrtve u ovome kontekstu. Život se svede na samoposlugu taštine i nezajažljivoga hedonizma. Možda je slika prestroga, ali me neodoljivo podsjeća na onu kao kada bi djeca, bez nadzora roditelja ili odraslih, određivala i uređivala vlastite živote. Treba li biti dalekovidan i zaključiti kako bi sve to završilo i kako bi izgledao takav svijet?
Ne, ne može čovjek čovjeku, koliko god mislio da je prosvijetljen, davati ni prava, ni slobodu ni dostojanstvo. Ali mu ih može i mora priznati i iskazati u svakom kutku Zemlje, jer su to Božji darovi čovjeku kojega je Bog stvorio na svoju sliku (usp. Post 1,27-28) i samo kao takvi oni mogu biti opći, nepovredivi, neotuđivi i neodvojivi. Ljudska prava i slobode kao darovi Božji uvijek dolaze u paketu sa obvezama, dužnostima i odgovornostima. Govoriti o ljudskim pravima i slobodama bez proporcionalnoga govora o obvezama i odgovornostima, značilo bi, kako je to istaknuo papa Ivan XXIII. u svojoj enciklici Mir na Zemlji, jednom rukom graditi, a drugom uništavati. Ne čini li se da nam se danas upravo to događa?
