Tražeći zajednički nazivnik za suvremeni globalni svijet u poodmakloj fazi njegova nastajanja, nećemo zacijelo pogriješiti ako se odlučimo za ljudska prava kao temeljni princip koji određuje naš politički, kulturni i duhovni život. Taj je princip proglašen Općom deklaracijom o pravima čovjeka, usvojenoj na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine pod dojmom besprimjernoga gaženja svakoga ljudskog dostojanstva i prava pod totalitarnim režimima 20. stoljeća. Od 56 tadašnjih članica potpisalo ih je 48, dok se, uz Saudijsku Arabiju i Južnu Afriku, suzdržalo i 6 komunističkih zemalja, uključujući „bratsku” Jugoslaviju. Ta, u neku ruku Magna charta libertatum našega vremena polazi od temeljnoga stava da se „sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”, da su „obdarena razumom i sviješću i treba da jedno prema drugome postupaju u duhu bratstva”, te da su im dostupna „sva prava i slobode navedene u (…) Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste”. Deklaracija je nastala u prosvjetiteljskoj tradiciji, ponajprije europskoj, na paradigmatski način konkretiziranoj u francuskoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, s razlikom što Deklaracija Ujedinjenih naroda uz pretpostavku bitne jednakosti svih ljudi u pravima ističe i njihovu jednakost u dostojanstvu.
Pod ljudskim pravima misli se dakle na ona prava koja pripadaju svakom čovjeku pojedincu na temelju same njegove pripadnosti ljudskoj vrsti, prije svake države i neovisno o bilo kakvim drugim njegovim svojstvima i specifičnostima kao što su boja kože, religiozna ili politička uvjerenja, spol, društveni položaj, imovno ili zdravstveno stanje i slično. Ona proizlaze iz uvjerenja o urođenom nepovredivom dostojanstvu svakoga čovjeka i smisao im je u tome da ga štite i time ujedno osiguravaju „slobodu, pravdu i mir u svijetu”, kako stoji u spomenutoj Općoj deklaraciji. Po svom pojmu ta su prava univerzalna u tom smislu što vrijede za sve ljude, usto i kategorička ili bezuvjetna, jer pripadaju svakom članu ljudske obitelji bez ikakvih drugih pretpostavki.
U Deklaraciji se nabrajaju različita „subjektivna prava”, dakle osobna prava svakoga pojedinca kao brana od ugrožavanja ponajprije od strane države, ali i bilo koga drugog, kao što su npr. pravo na život, zabrana ropstva i mučenja i dr.; potom se navode prava na participaciju u političkom, pravnom i društvenom životu, npr. sloboda vjere, biračko pravo, pravo na odmor i dokolicu itd. Poslije se taj prvobitni katalog od 27 nabrojenih prava – pod utjecajem moćnih lobija, dominantnih medija, političkih organizacija i nevladinoga sektora, a u duhu vladajuće lijevo-liberalne ideologije – ubrzano inflatorno produžavao ponajprije u smjeru ispunjavanja zahtjeva najrazličitijih ljudskopravaških udruga, zapravo moćnih skupina za pritisak (engl. pressure groups).
Od antike do prosvjetiteljstva
Premda ideja ljudskih prava u bitnome svoj izvor ima u političkoj i pravnoj filozofiji europskoga prosvjetiteljstva i njegovoj prevratnoj realizaciji u Francuskoj revoluciji, ona ima svoju dugu pretpovijest koja u naznakama započinje još s perzijskim kraljem Kirom iz 6. st. pr. Kr., prema nekima čak i sa starobabilonskim kraljem Hamurabijem iz 18. st. pr. Kr. No istinsko utemeljenje ljudskog dostojanstva, kao conditio sine qua non ljudskih prava, započinje u grčkoj filozofiji, prije svega u stoičkoj školi, gdje se razvila misao o posebnom dostojanstvu i jednakosti svih ljudi zahvaljujući čovjekovoj umskoj naravi po kojoj on participira u svjetskom umu. Paralelno s tom humanističkom tradicijom, u kršćanskoj teologiji posebno čovjekovo dostojanstvo zasnivalo se prije svega na biblijskom poimanju o čovjeku kao slici Božjoj, po čemu su svi ljudi jednaki pred Bogom i međusobno.
Unatoč tome, ni u antičkom ni u srednjovjekovnom razdoblju povijesti kršćanstva ideja o dostojanstvu svih ljudi na temelju njihove zajedničke naravi nije bila onaj odlučujući čimbenik pri izgradnji cjelovitoga političkog, ali ni crkvenog poretka. Razlog tome valja vidjeti u kršćanskoj antropologiji koja najozbiljnije uzima u obzir čovjekovu zapalost u grijeh iz koje se ne može izbaviti on sam svojom snagom bez pomoći spasonosnoga Božjeg zahvata u njegov život. „Crkveni nauk o istočnom grijehu”, veli njemački evangelički teolog W. Huber, „pokazao se sve do u novi vijek zaprekom za…” (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba
