Početna stranica » Otajstvo Božjeg poziva

Otajstvo Božjeg poziva

142 pregleda

Kad govorimo o svećeničkom i redovničkom pozivu, trebamo se pokušati izdići s onu stranu naše siromašne ljudske perspektive kako bismo promatrali našu sudbinu iz Božje perspektive, u kojoj središnje mjesto ima Krist: „U njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim” (Ef 1,4).

Pred Bogom ne postoji anonimna masa. U igri je sva njegova svemoć, sva njegova mudrost i, iznad svega, sva njegova ljubav u remek-djelu njegovih ruku – čovjeku. S ljudske strane sve se treba usmjeriti, kako nas uči sv. Pavao, na davanje hvale i časti Ocu koji nas je izabrao po ljubavi na hvalu njegove milosti (usp. Ef 1,3-14).

Izabrani u Kristu

Otajstvo božanskoga poziva ostvaruje se takoreći u tri momenta. Prvi moment jest izabranje u Kristu od Boga koji je vječnost. Prije stvaranja svijeta ja sam bio prisutan u nakani, u mudrosti i u ljubavi Božjoj, sa svojom jedinstvenošću, sa svojim darovima i ograničenjima, sa svojim obiteljskim i društvenim ambijentom.

Drugi moment nastaje kad Bog daje čovjeku, u nekom trenutku njegova života, sudjelovati u projektu spasenja: to je poziv – zvanje. Treći i odlučujući moment čovjekov je slobodni odgovor na poziv Boga, koji ne nameće svoj plan, nego poštuje fizičku i moralnu slobodu pozvanoga. Na izbor ljubavi mora odgovarati slobodan odgovor ljubavi. Ako čovjek ne odgovori odmah ili odgovori samo polovično, Bog se ne vrijeđa i ne osvećuje. Međutim, morat će potražiti drugu priliku da ostvari svoj plan.

Prototip vjernosti u kušnji

Postoje izvanredni pozivi koje Bog ostvaruje na poseban način. Kad Bog ulazi u život neke osobe da od nje zatraži suradnju u planu spasenja, stavlja je pred jedan neočekivan put koji valja prijeći i koji se ne može ljudskim umom predvidjeti. Tad jedino vjera daje sigurnost i ohrabrenje da se nastavi naprijed. Biblija nam pokazuje brojne primjere ovakvoga događanja u kojem Bog čudesno pokreće svoje izabrane.

Klasičan primjer u SZ jest Abraham – otac vjere. Odabran od Boga da bude otac budućega Izabranog naroda morat će napustiti sve svoje sigurnosti na koje je naviknuo: grad Ur, napredan i dobro organiziran, svoju kuću, svoju rodbinu, svoje posjede. „Vjerom pozvan, Abraham posluša i (…) zaputi se ne znajući kamo ide” (Heb 11,8). Vođen istom vjerom započinje hod po pustinji kao neki beduin, obitavajući pod šatorom, danas ovdje sutra ondje, bez čvrstoga obitavališta, uvijek očekujući ispunjenje božanskoga obećanja.

U međuvremenu poodmakao je u godinama, a i njegova žena Sara toliko je ostarila da nema ljudske nade da će imati potomstvo. Ipak, Abraham nastavlja vjerovati protiv svake nade (Rim 4,18). Na koncu rađa se obećani sin, Izak. Tek sada, misli Abraham, Bog će ispuniti svoju riječ. Sin raste, ali jednoga dana Abraham prima od Boga uznemirujuću zapovijed: mora mu žrtvovati svoga sina! Abraham i tad nastavlja vjerovati i pokoravati se Bogu. I zbog herojske pobjede njegove vjere Bog ga neizmjerno blagoslivlja i ispunja konačno svoje obećanje.

Savršeni model odgovora

Marija, pak, ponizna djevojka iz Nazareta, predodređena je u božanskom nacrtu za najuzvišeniju misiju: treba podariti majčinsko krilo da se utjelovi Sin Božji (usp. Lk 1,26-38). Ona to sigurno nije mogla ni zamisliti. Zato se na glas anđelov smete i „stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav” (r. 29). Anđeo je mora umirivati: „Našla si milost kod Boga” (r. 30), a to će reći: Bog računa na tebe. Objavljuje joj sadržaj poruke, a to je poziv na vjeru Marije: Bogu ništa nije nemoguće. Marija se prepušta sasvim svjesno i slobodno na raspolaganje Bogu kad kaže: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj” (r. 38). Time počinje put Marijine vjere, koji nije bio nimalo lagan i mnoge stvari nisu joj bile jasne. U svojoj vjeri promatrala je tiho stvari i znakove koji će joj pomoći da slijedi božanski put i koji će joj pokazati kakva će biti njezina suradnja. Onda su došle kao i kod Abrahama kušnje vjere.

Prva velika kušnja za Marijinu vjeru bilo je ono što se dogodilo u noći rođenja sina u betlehemskoj špilji. Morala je nadići svjedočanstvo svojih očiju da povjeruje da je to novorođenče, ničim različito od drugih, Sin Svevišnjega. Onda dolazi pjesma anđela, poklon pastira… Evanđelist bilježi: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu” (Lk 2,19). U svome srcu gledala je sve što se događalo i bila je na raspolaganju za nove znakove božanskoga plana.

Jako potresan trenutak za nju morao je biti navještaj starca Šimuna koji se odnosi na budućnost njezina sina, koji bi trebao biti znak osporavan, i navještaj koji se odnosi na mač koji bi trebao probosti srce majke: kada i kako će se to dogoditi? Drugi težak trenutak bio je gubitak i zatim pronalazak dvanaestogodišnjega Isusa. Odgovor Isusa ostavio je zbunjene Josipa i Mariju: „Oni ne razumješe riječi koju im reče” (Lk 2,50). Ponovo bilježi evanđelist: „Majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu” (Lk 2,51).

Druge ljudske mogućnosti ovise o odluci svakoga pojedinca prema svojim mogućnostima. Tako odluke mogu biti privremene i promijenjene tijekom života te nije nužno da obuhvaćaju cjelovit život. Jedan profesionalac u nekom zanimanju može se ograničiti isključivo na predmet svoga zanimanja, ali jedan redovnik ili redovnica, jedan svećenik, to je uvijek i svagdje.

Došlo je konačno i javno djelovanje Isusa. Na svadbi u Kani Marija ga je čula kako govori: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas” (Iv 2,4). Unatoč prividnom odbijanju, Isus je započeo svoje znakove posredovanjem svoje majke. Ona je prihvatila da bude podalje od sina za vrijeme navještaja Kraljevstva očekujući da dođe onaj čas. I kad je došao, Marija je hrabro požurila da ispuni, podno križa, svoju misiju Majke Spasitelja. Vidjela ga je kako umire i položila u grob, potaknuta samo vjerom u vrijednost ove najveće žrtve i sigurnom nadom da će ga vidjeti uskrsnuloga.

Poziv – pustolovina vjere

Isus jednom reče svojim apostolima: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas” (Iv 15,16). Svaki poziv za kraljevstvo nebesko ima kao počelo božanski izbor. Druge ljudske mogućnosti ovise o odluci svakoga pojedinca prema svojim mogućnostima. Tako odluke mogu biti privremene i promijenjene tijekom života te nije nužno da obuhvaćaju cjelovit život. Jedan profesionalac u nekom zanimanju može se ograničiti isključivo na predmet svoga zanimanja, ali jedan redovnik ili redovnica, jedan svećenik, to je uvijek i svagdje.

Ne postoje jednostavno ljudski razlozi koji bi opravdali posvećeni život sa svojim odricanjima. Redovnici i svećenici moraju se svakodnevno uzdizati duhom kako bi na stvari gledali iz božanske perspektive i kako bi onda opravdali izbor koji su učinili, dali razlog nade u njima. Mnoge od teških situacija koje se stvaraju u životima posvećenih osoba nalaze svoj uzrok ili razlog tek nakon što je uzeta u obzir perspektiva vjere da se razlikuje što je na čisto ljudskom planu, u kojem postoje samo vrednovanja i čisto osobni interesi, a što je Božji plan s čovjekom.

Vjera, koja zajedno s nadom vodi i podržava naše ovozemaljsko hodočašće, nije neki sustav umnih ili moralnih sigurnosti koji će nas poštedjeti sumnji i nesigurnosti, nije plod nekoga rasuđivanja niti se do nje dolazi znanstveno provjerenim metodama. Vjera je uliveni dar od Boga koji stavlja čovjeka u pustolovinu da mora krenuti u nepoznato, u tajnu, ponekad u stvarnost bez ljudske podrške.    

Neizbježan put obraćenja

U aktualnom društveno-kulturalnom kontekstu ustrajnost posvećenja Bogu, s cjelokupnim predanjem i s nizom odricanja koje nosi sa sobom, zajamčena je jedino istinskim obraćenjem, bez kojega danas odgovor na božanski poziv ne može biti ni čvrst ni trajan. Istinsko obraćenje znači jasno i odlučno odbacivanje prisutnosti grijeha u našem životu ili barem iskrena i ponizna raspoloživost za ponovno povezivanje u zajedništvo ljubavi s Bogom kroz pokajanje.

Pretpostavlja se, nadalje, da je pokornički duh onaj koji potiče na trajno i progresivno pročišćavanje svega što se stavlja između Boga i nas, svega što nas zadržava ukorijenjenima u naš egoizam i naš komoditet, i sprječava nas da idemo ususret drugima da im činimo dobro. Nije dovoljno da čovjek bude zadovoljan vrednotama posvećenoga života koji je prihvatio. Ako svijest njegova posvećenja ne prijeđe s uma na volju u obliku osobne i dinamične odluke, služit će malo. I ako iz volje ne stigne u srce, obuhvaćajući i potičući afektivni dio čovjekove biti i preoblikujući nasljedovanje Krista u prihvaćanje povlaštene ljubavi, uvijek će biti izložen tolikim zamamljivostima i zlouporabama koje nudi današnji svijet.

Složenost odricanja i žrtve koje sa sobom nosi nasljedovanje Krista dovodi do korjenitoga oslobađanja od vlastitoga ja: „Ako me tko želi slijediti, neka se odreče samoga sebe” (Mt 16,24). Egocentrična ljubav korijen je svake posesivne ambicije, svake neuredne tendencije. Isus ne traži poništenje vlastite osobnosti niti odricanje od vlastitoga ostvarenja, od vlastite inicijative, od uspjeha u nekoj karijeri, u radu, još manje od slobodnoga izbora staleža života ili zanimanja. Jedina stvar koju želi jest pomoći nam da promijenimo mjesto vlastitog ja, ono nutarnje središte u kojem su povezani svi naši osjećaji, naši planovi, naše brige, naše želje i naši strahovi. Isus želi staviti samoga sebe na mjesto našega vlastitog ja, kao naše uporište, kao što je to za njega bio Otac.

Nasljedovanje Krista

Kad je Isus govorio svojim učenicima kakvom će smrću umrijeti i zašto to čini, apostoli nisu razumjeli. Tek nakon uskrsnuća i Isusove proslave shvatili su što se moralo dogoditi. Isto tako, nije bilo lako apostolima objaviti pred svijetom spasenje koje se ostvarilo po Spasiteljevoj smrti na križu. Židovi su tražili čudnovate dokaze, za Grke je to ludost. Ali Pavao nastavlja propovijedati Krista raspetoga.

Govor o križu svijet nije nikad dobro prihvaćao. On zvuči kao nešto zastarjelo i nepotrebno u našem društvu blagostanja koje hrani nadu da će uskoro eliminirati patnju, poteškoće i, ako je moguće, samu smrt zahvaljujući napretku znanosti i moderne tehnike.

Međutim, Kristov poziv da uzmemo križ i slijedimo ga nije nikad izgubio aktualnost. Krist i danas poziva na razne načine mnoge mlade da budu sol zemlje i svjetlo svijeta, tj. da se odazovu njegovu pozivu i stave se svim srcem u službu radosnoga naviještanja evanđelja. Ima li danas u mladim ljudima dovoljno volje i hrabrosti da se svjesno i slobodno upuste u tu pustolovinu vjere?