Na primjer, stresno je kada se zaboravi napuniti mobitel pa se već od jutra kasni na posao ili u školu. Stresno je ako je neplanirano potrebno dugo odleđivati pa odmagljivati automobil zbog čega se kasni. Tada se obično još uleti u neku kolonu na cesti… Stresno je kada na poslu nešto poremeti rutinu. Stresno je kada je radni ili školski kolega, šef ili učitelj toga dana loše volje, a ne zna se zbog čega. Stresne su sve iznenadne promjene ustaljenih obrazaca.
Negativne stresne situacije, a naročito one koje vrlo ozbiljno i stvarno ugrožavaju nečiji život, nazivamo traumatskim događajem, traumom. To su zapravo nenormalne okolnosti koje izazivaju odgovor organizma na različite načine. Psihički odgovor prvo je u obliku akutne stresne reakcije koju ako potraje do dva tjedna nazivamo kriznim stanjem. Ako potraje i do tri mjeseca, smatramo da se radilo o akutnom poslijetraumatskom stresnom poremećaju. Ako se simptomi i znaci poremećaja pojave nakon dužega vremena nakon traumatske situacije, na primjer nakon pola godine ili godinu dana, a ponekad i nakon nekoliko godina od događaja, smatramo da se radi o poslijetraumatskom stresnom događaju.
Da bi neki konkretni splet događanja u kojem je vrlo stvarno i konkretno ugrožen nečiji život ili životi njemu bliskih osoba, postala jezgrom kasnijega PTSP-a, bitna je još jedna komponenta, a to je osjećaj potpune bespomoćnosti, potpune nemogućnosti za samoobranom pa čak i nemogućnost ili spriječenost bilo kakvoga djelovanja.
Kako ne bi bilo dovoljno zla, kada se različite traumatske situacije kumuliraju, nanižu u istom ili kratkom vremenu, moguć je i razvoj najtežega od svih oblika kroničnoga PTSP-a.
Mislim da nitko neće zaboraviti snimke oca i njegovih sinova, u kućnim papučama, kako nasmijani hodaju ulicama srušenoga grada nakon što im je potres srušio kuću. Sretni jer su živi i imaju jedan drugoga
U ratu su to preživjeli gotovo svi. Od ratnika u okruženju ili na čistini pod paljbom neprijateljskih vatri, zarobljenih u logorima, supruga, majki i sestara koje nisu znale gdje su njihovi voljeni, od povratnika na spaljeno ognjište. Rat je globalna katastrofa koja pogađa sve. Za rat je karakteristično da je izazvan namjernim djelovanjem jedne skupine ljudi na štetu drugih. Slično je i s torturom. Jedna skupina ljudi namjerno, smišljano i ciljano zlostavlja druge osobe. U civilnom životu događaju se prirodne katastrofe, požari, eksplozije plina, prometne nesreće, poplave, padaju meteori, prolaze oluje, vihori i tornada, tsunamiji. Neke pogađaju pojedince ili manje skupine ljudi, druge se nekako može predvidjeti pa se može i zaštititi ili pobjeći od njih. Jedna pojava tipična za bolesnu grupnu radnu dinamiku, takozvani mobing ili zlostavljanje na radnom mjestu također ima svoje zakonitosti, događa se namjerom jedne skupine prema pojedincu, ugrožava egzistenciju zlostavljane osobe, izaziva psihičke probleme, ali se i ona u konačnici može izbjeći u najgorem slučaju otkazom i promjenom radne sredine.
Kako pronaći snagu?
Potres se razlikuje od drugih katastrofa svojom gotovo potpunom neizvjesnošću, nemogućnošću predviđanja, a time i bilo kakvoga djelovanja u njegovu sprječavanju. Gotovo je sigurno kako će sve osobe koje su preživjele potres, stvarnu katastrofalnu štetu ili samo moguću štetu, razviti akutnu stresnu reakciju, krizno stanje, a potom i neki od oblika kroničnoga PTSP-a. To se mora dogoditi jer su svi koji su ga doživjeli bili potpuno, potpuno nespremni i potpuno, potpuno bespomoćni.
Slično je i s pandemijom novoga koronavirusa. Bezbroj puta smo čuli ozbiljne, odgovorne znanstvenike kako govore: „To je novi virus koji ne poznajemo. COVID je nova bolest koju ne poznajemo. Ne znamo kako će utjecati na oboljele osobe, ne znamo tijek, ne znamo ishod, ne znamo kako se boriti protiv njega. Ne znamo do kada će trajati.” Ta početna bespomoćna situacija izazvala je najviše psihičke štete.
U početku pandemije, nakon nagloga porasta broja oboljelih osoba s vrlo ozbiljnim simptomima, moglo se vidjeti najrazličitije reakcije ljudi, tipične za akutnu stresnu reakciju. Isto se događalo neposredno nakon potresa.
Sve su to normalne reakcije na nenormalne situacije. Svi su prvo doživjeli pravi iskonski, biološki osjećaj straha. Mnogi su se osjećali kao paralizirani, blokirani, zaleđeni, nisu se mogli pokrenuti. Tek nakon nekoliko trenutaka osoba se pokrene i pokušava zaštititi tijelo od ozljeđivanja i pokuša pobjeći. Mislim da nitko neće zaboraviti snimke oca i njegovih sinova, u kućnim papučama, kako nasmijani hodaju ulicama srušenoga grada nakon što im je potres srušio kuću. Sretni jer su živi i imaju jedan drugoga. Svi su u stanju psihičkoga šoka toga dana gledali izvješća iz potpuno porušenih gradova i sela. Tek nakon nekoliko dana gotovo svaki stanovnik države krenuo je pomoći na bilo koji način. Svi, baš svi su imali potrebu nekako reagirati, poslati ili odnijeti pomoć. „Moram nešto učiniti, iako znam da je možda nepotrebno.” Aktivnost je obrana od bespomoćnosti. Strukturirana aktivnost je najbolja obrana. Naglo se počela prikupljati i dostavljati pomoć, kuhati ručkovi. Dovoziti kamperice, čistiti ruševine s ulica. Svi su morali nešto učiniti kako bi se spasili od užasnoga osjećaja bespomoćnosti i ekstremne anksioznosti koji potres izaziva kod baš svakoga. Neki su se snašli odmah, drugima je trebalo više vremena, a nekima i dva tjedna za početak konkretnoga djelovanja.
Pogoršanju općih okolnosti pridonio je i već prisutan strah, osjećaj bespomoćnosti i visoke ustrašenosti od zaraze virusom korone i mogućega razvoja potencijalno smrtne bolesti COVID-19, situacija je u kojoj se prije potresa gotovo godinu dana nalazi cijeli svijet, pa i ti ljudi u potresom pogođenom području.
Kako god, predstoji nam jedno od kvalitetnijih korizmenih vremena. Htjeli ili ne, odrekli smo se doslovno svega. Ostao nam je samo život, vjera i nada. To nikako ne može biti loše, već možda i najbolje od mogućega
Ne možemo zaboraviti kako su svi ti ljudi već preživjeli rat, uništenje, rušenje i ponovno sastavljanje i građenje svoga života. Ali tada su bili 25 godina mlađi.
Gdje i kako pronaći snagu, motiv i smisao ponovnoga stvaranja života koji nešto uporno ruši? Kako prestati biti bespomoćan? Kako ne postati i ne ostati bespomoćan?
Nema nam druge, nego iskoristiti ono što smo generacijama učili i dobro naučili: pomoliti se i početi raditi. Moliti se i raditi. Raditi i moliti se. Zahvaljivati i na tome što se dogodilo jer sigurno, sigurno ćemo u tome naći dublji smisao i iz toga sada na prvi pogled potpunoga, doslovnoga dna izrast će opet nešto prelijepo i prekrasno, predobro. Kao i uvijek dosada. Nekada se reforma ne može započeti nego bagerom. Što u Savu, što u Dravu, poravnati, pa iz početka. S radošću i veseljem.
Kako god, predstoji nam jedno od kvalitetnijih korizmenih vremena. Htjeli ili ne, odrekli smo se doslovno svega. Ostao nam je samo život, vjera i nada. To nikako ne može biti loše, već možda i najbolje od mogućega. Molitve su iskrene, iz dubine duše i srca. Zato će biti uslišene. Baš sve.
I bit će sve opet dobro. I bolje nego je bilo.
Sagradit ćemo novi svijet.
