Zaista je tako. Mnogobrojni trenuci našega zajedničkog srednjoškolskoga života, ma kako bili isprekidani, nasumični i zbrkani, jednostavno su zauvijek uokvireni u nekakav svoj vlastiti život u kojemu vrijede drugi zakoni pa mu godine još uvijek ne mogu ništa. Potpuno nas prožmu ti trenuci koji su zauvijek obilježili i odredili naš život i koji nas tako živo podsjete kako smo jednom davno došli na ovo mjesto da postanemo članovi drevne Franjevačke provincije koja na ovim prostorima raste već sedam stoljeća. Nismo svi uspjeli postati fratri, ali smo svi odreda postali i ostali franjevci u onom lijepom i širokom smislu te riječi.
I dobro je da je tako. Jer, bila bi prava šteta da smo samo Vili, Antun, Ivo, Robert, Branko i ja ostali sljedbenici i svjedoci ogromnoga bogatstva Franjina inspirativnoga života i poruke. Naime, te davne 1982. godine prvi razred Franjevačke klasične gimnazije upisala su 43 sjemeništarca, sabrana sa svih strana BiH, različita u mnogočemu osim u želji da postanu fratri. Kako to već u životu biva, želja je jedno a stvarnost drugo, pa nas je malo postalo članovima Provincije, ali nas je većina postala i ostala članovima i simpatizerima Franjina duha i to svatko na svoj način, svatko u svom poslanju i društvenom angažmanu. A tko je to franjevac u najširem smislu te riječi?
To je svatko onaj tko hodi ovom zemljom pronoseći mir i dobro, koji prihvaća druge i drukčije, angažiran je za pravdu i mir, ne zaobilazi slabe i ranjive koje društvo bez imalo stida gura na svoj rub. Franjevac je svatko onaj tko prihvaća i živi Kristovu poruku Franjinom širinom i radošću. Takav čovjek ne bježi niti se distancira od svoga vremena ma koliko mu ono bilo teško, nerazumljivo pa i pokvareno. Kao Franjo, opremljen evanđeoskim žarom, ne boji se uroniti baš u to i takvo vrijeme kako bi ga iznutra Kristovom riječju promijenio i oplemenio. Ne umara se potičući, pronalazeći i budeći dobro i lijepo u ljudima, nerijetko zatrpano ili zagubljeno sporednim i beznačajnim životnim navikama i željama. Baš je to ovaj najbogatiji siromašak iz Asiza uvijek s uspjehom u svemu stvorenom pronalazio. Čak, kako ga je on nazvao, i u bratu vuku! Kao njegovi, ne trebamo se obeshrabriti ako ne pronađemo lijepo i dobro u vukovima, ali ih moramo pronalaziti u svojim bližnjima i tako unositi svježinu i istinske vrednote u sve pore naših isprepletenih života, a posebno u naše često ledene međuljudske odnose. Sveti Franjo Asiški je, izgarajući za Kristovu evanđeosku riječ, ostao svevremenski blizak svakom čovjeku. Božja riječ mu je toliko bila važna da nije trošio dragocjeno vrijeme smišljajući i dizajnirajući habit, niti se gubio u pisanju tomova pravila i uputa za novi Red. Jednostavno je obukao prvo što mu je bilo pri ruci i u samo 12 poglavlja definirao Pravilo Reda Manje braće. Jasno je time poručio svojim fratrima, ali i svim svojim simpatizerima da nije važno što je na čovjeku, nego što je u čovjeku. Nije važno gdje čovjek živi, nego kako živi. Gdje ti je blago, tu će ti biti i srce pa je od izuzetne važnosti što prije poredati svoje životne prioritete. Kako bi samo onda svijet bio drukčiji, bolji, božanskiji! I zato nam treba, bilo s habitom ili bez njega, još nebrojeno mnogo glasnika Radosne vijesti Velikoga Kralja.
Sve nam ovo tako jasno govori kako se svakodnevno isprepliću i dopunjavaju redovničko i civilno življenje Franjina poslanja, koje ima svoje zajedničko polazište u Isusovim riječima: Idite i propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. A evanđelje je istinski radosna i oslobađajuća vijest svakom čovjeku koji se svakodnevno gubi i traži u labirintu lažnih ponuda i prividnih vrijednosti i u kojem ima svega osim smisla, nesebične ljubavi i istinske radosti. Pa što bi onda više čovjek mogao (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
