Najprije posjećujemo imanje četrdesetogodišnjega Marinka Badrova. On je još prije 20 godina zasadio svoj prvi voćnjak šljiva na proplancima rodnoga sela Bakije u Putišu. Nakon ratnih razaranja među prvima se s ocem 1999. godine iz Busovače vratio na svoje ognjište, u većinski bošnjačko selo koje je nekada imalo 116 katoličkih obitelji. Danas ih je jedva dvadeset. S vremenom je Marinko poljoprivrednu djelatnost proširio na jagode, maline, orahe i feferone. Dočekao nas je s prvim ovogodišnjim urodom kraljevske sorte jagoda, koje je netom prije razvezao po Busovači. „Evo tražim kupce”, govori nam dok i sami kušamo proizvod uzgojen na ekološki način. „Otkupljivači mi nude nisku cijenu, ali ne dam ih ispod dvije marke. Radije ću podijeliti sve besplatno, jer ne dam da gaze moj rad i trud”, odlučno tvrdi naš sugovornik kojemu su 36-godišnja supruga Magdalena i njihovo troje djece desna ruka na plantaži. U berbi smo zatekli i njihove susjede umirovljenike, a Marinko nam pojašnjava da je cijela godina prožeta radom te u šali dodaje da od 24 sata prave 28. „Jagode izdrže do sv. Ante, od sv. Ante do sv. Ive izdrži malina, onda dolazi šljiva pa feferoni”, kaže ovaj poljoprivrednik.
Dok razgledavamo prekrasni šumoviti predio na 510 m nadmorske visine, Badrov nam priča da se poljoprivredi učio u hodu prevladavajući razne teškoće. Zasadi šljiva i jagoda nisu odmah uspijevali, nego su se uslijed vremenskih neprilika sušili i propadali. No, nisu odustajali, nego su svaki put iznova počinjali. „Kad su bile poplave 2012. nama su jagode rodile kao nikad dotad i tada smo uspjeli vratiti dugovanja i izravnati račune”, kaže Marinko. Najteže od svega im je što su uz mukotrpni rad na zemlji istovremeno morali raditi i na osiguravanju potrebne infrastrukture jer ovdje po Marinkovu povratku nije bilo ni vode, ni struje, ni puta. Veli nam da se strmom cestom kojom smo se dovezli do njegova imanja, a kojom se i danas jedva mimoilaze dva automobila, nekada moglo proći samo konjskim kolima. „Jedno vrijeme bio sam i predsjednik Mjesne zajednice Putiš. Valjda su ljudi prepoznali u meni nekoga tko hoće raditi i tko se bori. Kad bi me na sastancima s vlastima pitali što meni treba, uvijek sam zastupao sve nas i tražio samo osnovno – infrastrukturu. Prijatelji bi nam došli, ali kada vide gdje živimo, odustaju od nas. A mi se borimo da ih proizvodima privučemo da dođu”, kaže Marinko koji je na raspolaganju svim susjedima i onima kojima je potrebna bilo kakva pomoć na njihovim imanjima.
Obilazeći šljivik pokazuje nam parcelu na kojoj se gradi nova kuća. Naime, Marinko je taj komad zemlje poklonio čovjeku iz Njemačke koji se namjerava doseliti. I svoga kuma uspio je odgovoriti i zaustaviti da se ne odseli u inozemstvo. „Zemlja nije naša niti je možemo ponijeti sa sobom. Tu je da na njoj živimo, obrađujemo je i dijelimo zajedno. I svoju djecu učim da ne moraju biti iz grada da bi bili uspješni i prepoznatljivi. Svima ću dokazati i evo dokazujem posebno zadnjih deset godina da se ovdje može živjeti”, veli ovaj vrijedni poljoprivrednik koji svakoga dana, uz sve obveze (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.