Ako bi z jeziki ljudih i angelov govoril, ljubavi pako ne bi imal, tak bi bil kakti bučeči brunc ali tutneči cimbal. I ako bi dar prorokuvanja imal i znal vse skrovnosti i imal vse znanosti i ako bi imal tuliku veru da bi mogel gore prenašati, ljubavi pako ne bi imal, tak nikaj nesem. I ako bi ves moj imetek razdeljil za hranu siromakov i ako bi predal moje telo na požganje, ljubavi pako ne bi imal, tak mi nikaj ne hasni. Ljubav je trpljivna, je dobrotivna, ljubav ni nenavidna, ne barače nepremišljeno, ne napuhava se; ne oholna, ne išče svojega, ne jadi se, ne misli zloga. Ne raduje se nad krivicum, veseli se pako nad istinum, vsa podnaša, vsa veruje, vsa se ufa, vsa trpe! Ljubav nigdar ne prestane makar se proročanstva zatreju ali jeziki prestaneju ali se znanosti skončaju.
Kajkavski književni jezik
Dobro poznate riječi iz Hvalospjeva ljubavi, ali u dosad nepoznatom liku – riječ je o Prvoj poslanici Korinćanima kako ju je preveo prije skoro dva stoljeća zagrebački svećenik Ignac Kristijanović, i kako ju je transkribirala kajkavologinja Barbara Štebih Golub, znanstvena savjetnica u Institutu za hrvatski jezik. Od 16. do 19. stoljeća pismenost sjeverozapadne Hrvatske odvijala se na kajkavskom književnom jeziku koji su njegovi govornici nazivali jednostavno horvatski. Početkom 19. stoljeća Maksimilijan Vrhovac potaknuo je šestoricu svećenika – Tomaša Mikloušića, Antuna Vranića, Ivana Nepomuka Labaša, Stjepana Koroliju, Ivana Birlinga i Ivana Ruperta Gusića – da prevedu Bibliju, no smrt zagrebačkoga biskupa prekinula je taj poduhvat, tako da smo tada dobili samo Novi zavjet, Psalme, Joba i Jeremijine tužaljke, a ni to nije bilo tiskano. Dvadesetak godina poslije prevođenja Svetoga pisma prihvatio se Ignac Kristijanović (1796. – 1884.), svećenik, vjerski pisac, pučki prosvjetitelj, gramatičar i borac za kajkavski književni jezik i grafiju. Prema njegovim riječima do 1848. „vu naš materinski jezik prenesen” je čitav Novi zakon i „velika stran Staroga zakona”. Dio prevedenih biblijskih knjiga Kristijanović je objavio u svojem kalendaru Danica zagrebečka, koji je izdavao od 1837. do 1850, dio kao dodatak svojim drugim djelima, a znatan broj knjiga ostao je u rukopisu jer ih „zbog pomenjkanja stroškov van dati ne bil moguč”.
Na smetlištu povijesti
Neuspjehu kajkavaca da u 19. stoljeću dobiju svoj prijevod Biblije kumovale su za njih nepovoljne društvene promjene. Ilirci, iako mahom kajkavci, za književni jezik izabrali su štokavski, koji uopće nisu znali, no računali su da je to pragmatično zato što se njime služi najviše Hrvata. Kristijanović se tako našao na pogrešnoj strani povijesti, a kasniji razvoj kulture i znanosti o književnosti tek mu je zacementirao marginalni položaj. Povijest književnosti cijenila je izvorna djela iz prošlosti, a ne prijevode i kompilacije, dok je komunistički svjetonazor bio izrazito protivan svemu crkvenom. Budući da su kajkavski književni autori bili uglavnom isusovci, pavlini, franjevci, kapucini i biskupijski svećenici, i da su stvarali redom propovijedi, aksketska djela, hagiografije, naputke o raznim pobožnostima, katekizme, liturgijska djela i duhovne pjesme, nije čudo da su bačeni na smetlište povijsti, pa su tako i njihovi biblijski prijevodi posve zaboravljeni.
Primjereno znanstveno izdanje
Ta velika nepravda bit će uskoro ispravljena jer se u Zagrebu upravo dovršava višegodišnji znanstveni projekt rekonstrukcije Kristijanovićeve Biblije, pod vodstvom Barbare Štebih Golub. Kristijanović je rad na prevođenju Svetoga pisma započeo tridesetih godina 19. stoljeća, a posljednju je biblijsku knjigu objavio 1871., i to Knjigu Tobijaša kao dodatak drugom svesku njegovih hagiografija Žitek sveteh mučenikov. Sudionici projekta prikupili su sve poznate Kristijanovićeve rukopise – Psalme, Evanđelja, neke poslanice te više deuterokanonskih knjiga – transkribirali ih i pripremili za tisak, a trenutno je čitateljima dostupna njegova knjiga Psalama. Kristijanović je Knjigu šoltarov započeo prevoditi 10. studenoga 1831., i s radom završio na Štefanje iste godine, a sada su je, u izdanju Instituta za hrvatski jezik, priredile voditeljica projekta i Dubravka Ivšić Majić. Riječ je o primjerenom znanstvenom izdanju, s uvodnom studijom i čak 689 bilješki, no transkripcija je tako provedena da knjigu može čitati i nestručnjak.
Nepoznati Kur’an
Veoma je zanimljivo da je tijekom potrage za starim kajkavskim prijevodima Barbara Štebih Golub naišla i na dosad nepoznat prijevod Kur’ana. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća u Hrvatskoj se prevode i djela duhovnoga sadržaja izvan katoličkoga svijeta, pa i kršćanskoga. Tako je, primjerice, katolički svećenik Josip Marić 1833. preveo englesku knjigu „Economy of Human Life, translated from an Indian Manuscript, written by an ancient Bramin”(Ekonomija ljudskog života, prevedena s indijskog rukopisa, kako ju je napisao drevni brahman), i to pod naslovom „Indijanski mudroznanec”; djelo je 1750. objavio u Londonu Robert Dodsley i brzo je postalo vrlo popularno i prevođeno po Europi. Zacijelo je iz slične želje da se upoznaju druge kulture nastao i kajkavski prijevod Kur’ana, koji se danas čuva u Zbirci rijetkosti Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Sačuvano je samo šest listova veličine 18 × 12 cm, ispisanih latinicom, svijetlom tintom, a sadrže prvu suru, Del I. iliti sura vpelivanja knige od Medine, te 46 čitavih i započeti 47. ajet druge sure, čiji naslov u kajkavskome prijevodu glasi Del II. iliti sura od črlene krave od Medine. Otkriće su predstavile javnosti Barbara Štebih Golub i suradnica na projektu rekonstrukcije Kristijanovićeve Biblije Ermina Ramadanović, a nastanak su rukopisa smjestile u konac 18. i početak 19. stoljeća; mjesto i razlog sastavljanja toga prijevoda zasad su nepoznati, kao i autor, s tim da su isključile mogućnost da bi to bio Ignac Kristijanović, a također je zasad nepoznato i gdje je ostatak prijevoda, za koji bi se moglo pretpostaviti da je postojao jer se prekida naglo.
Važno je razumjeti
Uočljivo je da je Kristijanović, kao i drugi biblijski prevoditelji toga vremena, ulagao veliki trud da svojim čitateljima približi mjesto i vrijeme događaja iz svete povijesti, što je činio brojnim bilješkama. Iz njih su njegovi zemljaci i suvremenici mogli doznati da ljudi na Orijentu žive u šatorima, da se od komaraca štite posebnim zaslonima, da za vrijeme jela ne sjede za stolom nego leže, da obilno koriste miomirise, da prije obroka peru ruke i slično – Kristijanović je znao ono što je bibljsko prevoditeljstvo posvijestilo tek u 20. stoljeću, a mnogima je kod nas i danas strano, a to je da Bibliju čitatelji i slušatelji moraju razumjeti, inače od nje neće imati nikakve duhovne koristi. Ista strategija uočljiva je i na sačuvanom fragmentu kajkavskoga Kur’ana. Prva sura, u transkripciji Barbare Štebih Golub i Ermine Ramadanović, glasi ovako:
Dika budi Bogu.
Gosponu vseh stvorenj.
Kralju dana i Suda.
Milosrdnomu smileniku.
Tebe poštujemo mi i Tebe prosimo mi za pomoč.
Zato peljaj nas po pravom putu.
Po putu oneh naproti kojem Ti pred ovem dobrotiven jesi bil.
Na koje Ti Tebe ni srditoga pokazati moral si i koji sada još ne bludiju.
Zaboravljena iskustva
Zasad nepoznati prevoditelj uz taj tekst donosi podrubnu bilješku koja glasi: „Ov del, koj vu zavjetku svojem ni za zahititi je, Mahomedanci tak preštimavaju kak mi Otecnaš. I zato ovoga Turci kak vu svojeh očivestneh kak i vu svojeh vsagdašneh pobožnostih ponavljaju.” Prevoditelj, dakle, svojim katoličkim čitateljima objašnjava da je muslimanima – Mahomedancima, kako ih on naziva – prva sura nešto poput molitve Očenaša pa da je stoga ponavljaju tijekom dnevnih pobožnosti. Daleko treba približiti, u stranom treba prepoznati slično, udaljeno povezati, nepoznato usporediti s poznatim, onaj koji nešto zna treba pristupiti onome koji to još ne zna: sve su to stara i prokušana iskustva naših predšasnika – koje smo si dopustili zaboraviti, i o kojima premalo znamo.
