Postoje dvije vrste oholosti: razuma i osjećaja. U prvoj oholosti razum je preuzetan, a u drugoj osjećaj je častohlepan. Ovdje bih se zadržao na prvoj oholosti, osobito na oholosti intelektualaca.
1. Junak modernoga doba, Friedrich Nietzsche, svoje posljednje godine završio je u potpunom pomračenju uma. Slično se dogodilo i drugomu junaku, a to je Friedrich Hölderlin. Mnogi se filozofi trude opravdati ove junake i osmisliti njihovo pomračenje uma: bolest sifilisa, namjerna „dionizijska odluka” Nietzschea da ode u tamu, ili za Giorgia Agambena, u njegovoj najnovijoj knjizi, Hölderlinovo pomračenje uma bio bi svjesni pjesnikov odmak od svijeta, nemogućnost razumijevanja u ovom svijetu, u kojem pjesniku ne preostaje ništa drugo nego tugaljivo humoristički-ironično sricati ljudima: „Pallaksch, Pallaksch”. Agambenove interpretacije, kao i interpretacije drugih filozofa, nimalo me nisu uvjerile. Zato je možda korisno ponuditi i jednu teološku interpretaciju pomračenja uma tih velikih mislilaca. Moja je teza sljedeća: oholi, preuzetni um – kod intelektualaca osobito, ali i kod drugih ljudi – završava pobunom tijela! Pobuna tijela izriče se na dvostruk način: prvo, pomračenje, ludilo i zabluda razuma; drugo, pomračenje, ludilo i ovisnost tijela (bludnost, alkohol, opijati, droga).
2. Prije toga ipak samo jedna misao o intelektualnoj djelatnosti kao takvoj, da ne ispadne da sve želim reducirati na oholost preuzetnoga razuma. Treba reći da istinska (!) intelektualna djelatnost – što ne znaju mnogi koji se ne bave „razumom” – daleko više umara čovjeka nego obična radna djelatnost. I to mogu osobno posvjedočiti. Kao voditelj jedne ustanove gotovo se uopće nisam umarao poslovima kao što su donošenje odluka, sjednice, rad u uredu, susreti s ljudima. Dakako, postojao je fizički umor, napetost, stres. No, to je sve bilo beznačajno spram umora koji je nastajao kad sam sjedao za stol, kada sam počeo misliti, čitati i pisati. Nakon svakoga mišljenja, čitanja i pisanja – osobito kad sam naišao na nerješiv misaoni problem – nastajao je silan umor, potpuna iscrpljenost, težina. A da ne govorim kakva praznina nastaje nakon napisane knjige. Shvatih da je glavni razlog tomu taj što je istinska intelektualna djelatnost vertikalna. Čovjek se napreže odlaziti iznad sebe (k Bogu) i zato ga to jako iscrpljuje. U radnoj, „političkoj” pak djelatnosti čovjek ostaje u horizontali, ostaje kod sebe (kod ljudi) i zato se vrlo malo umara.
3. No, kao što rekoh, mene ovdje zanima oholost razuma. Naime, postoji velika opasnost u onih koji se ponose svojim razumom. Čovjek si lako umišlja da može zavladati „stablom spoznaje”, želi oholo obuhvatiti i zavladati svojim razumom onim što ga potpuno nadilazi. Ne može prihvatiti da postoji nešto što se razumom ne može dohvatiti, nego se jedino može vjerovati. Tada razum odlazi u zabludu, postaje poludjeli razum. Primjerice, danas se u Crkvi – moram se tomu nasmijati – mnogi „vjernici” trude svim silama biti „razumnici”: žele sve ukinuti u nauku Crkve što je nedostupno razumu! Jadni, koprcaju se svim silama da ne budu vjernici, nego razumnici. To je jedan od razloga zašto mnogi intelektualci i umjetnici završavaju u potpunoj zabludi i ne možemo se dovoljno načuditi kakvim se političkim i drugim ideologijama mogu prepustiti, koje gluposti mogu zastupati, i u Crkvi i u društvu. Ostajemo bez daha koliko mogu biti nerazumni, koliko su obični seljaci razumniji od njih! A razlog tomu jest oholost. Kod drugih pak intelektualaca događa se ne samo zabluda nego potpuno pomračenje razuma. Tijelo se pobuni i udara na razum! Tijelo kao da kazuje tomu oholomu razumu kako on, razum, nije bio pametan u svojoj oholosti, da je zapravo „tijelo pametnije od razuma” (Nietzsche). I tako završavaju u potpunom pomračenju uma, kao Hölderlin koji je po cijele dane čitao samo svoja djela (sebe), ili pak, još gore, mnogi si oduzimaju život.
4. Postoji i druga pobuna tijela. Budući da je razum neposlušan Bogu, dakle, razum ne želi biti „vjernički razum”, ne želi prihvatiti da on u svojem letu iznad sebe dolazi do stvarnosti koje se mogu dotaknuti samo vjerom, tijelo se buni protiv takvoga razuma, postaje mu neposlušno. Zato mnogi intelektualci i umjetnici imaju neposlušno tijelo: leteći oholo iznad sebe padaju ispod sebe! Tijelo im se osveti za oholost: mnogi se zato valjaju u bludnosti, drugi u teškom alkoholizmu, ostali u raznovrsnim opijatima. I što se više oholo naprežu ići iznad sebe, do uzvišenih stvari, tim se više strmoglavljuju ispod sebe, do bijednih stvari. Pogledajte samo intelektualce i umjetnike, mnogi su propali ili propadaju ispod sebe u tešku ovisnost. Treba pritom reći da će se tijelo pobuniti i kod svih ostalih ljudi koji su oholi. Zato, pazi na se, dragi čitatelju: što si oholiji i neposlušniji, tijelo će ti se tim više buniti protiv tebe i povlačiti te ispod tebe. Naravno, ovom interpretacijom ne želim reći da ne postoje i drugi razlozi pobune tijela (siromaštvo, nezaposlenost). Ipak, glavnim mi se razlogom i dalje čini oholost razuma, osobito u intelektualaca.
5. Pismo nam kazuje da je jedini spas za razum – protiv zablude, ludila, pomračenja razuma i ovisnosti tijela – poniznost. Čim postaneš ponizan, odmah ti se i razum bistri, a tijelo postaje smireno. Razum postaje poslušan Bogu, a tijelo poslušno razumu. Zato jedino poslušna poniznost čovjeka čuva da u svojem letu razuma iznad sebe ne padne ispod sebe. A poslušna poniznost prijelaz je iz razuma, iz sebe samoga k vjeri u Boga, prijelaz iz sebe k Bogu: „Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke… U Gospodina se, Izraele, uzdaj, odsada i dovijeka.” I još: poslušna je poniznost i prijelaz iz vlastitoga razuma k vjeri Crkve, do Gospodinove „sluškinje”: „Gospodine, tvoj sam sluga i sin, sluškinje tvoje.” Zato je ponizni razum vjere pametniji od ohologa razuma bez vjere.
