Početna stranica » Oduševljeni pristaša i književnik katoličkog pokreta

Oduševljeni pristaša i književnik katoličkog pokreta

165 pregleda

Uz 100. obljetnicu smrti fra Eugena Matića (1889. – 1918.)

U vrijeme velikih političkih i idejnih previranja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće živio je bosanski franjevac fra Eugen Matić, književnim imenom Narcis Jenko. Bilo je to vrijeme stvaranja novoga građanskog društva prožetog rastućim liberalizmom i sekularizacijom, izrugivanja Crkve, vjere i svećenika.

Glavno sredstvo širenja takve ideologije bila je pisana riječ u  novinama, časopisima i drugim publikacijama. Kao reakcija na takve postupke, u Katoličkoj Crkvi nastaju pokreti kojima je cilj obrana i širenje katoličke vjere i njezinih moralnih načela u javnosti i društvu. Uz podršku krčkoga biskupa Antuna Mahnića i kod Hrvata nastaje Hrvatski katolički pokret s novinsko-izdavačkom djelatnošću. Katolički pisci počinju stvarati modernu katoličku književnost kod Hrvata. Narcis je oduševljeni pristaša tog pokreta i jedan od najboljih njegovih književnika.

Rođen je u Livnu 2. veljače 1889. od roditelja Jake i Ane r. Deronja. Isti je dan na krštenju dobio ime Pero. Majka mu je umrla kad mu je bilo sedam godina. Osnovnu je školu pohađao u Livnu gdje su ga franjevci zapazili kao dječaka bistra uma i lijepa ponašanja. Na njegovu molbu poslali su ga na daljnje školovanje u Visoko (1900. – 1906.). Svojim je vrlinama i sposobnostima brzo privukao na sebe pozornost profesora, odgojitelja i učenika. Dr. fra Kazimir Ivić, jedan od tadašnjih sjemeništaraca, ovako opisuje Perin boravak u Sjemeništu: „Vitki stas, duguljasta glava, visoko čelo, živo oko i jasan glas činili su ga nečim posebnim. Svoje drugove nadvisio je smjelošću i svojim znanjem. U školi je uvijek držan nedostiživ, a u vanjskom životu najsposobniji. Njegovo đačko zanimanje bijaše univerzalno ali ne i površno.” U novicijat je stupio 14. srpnja 1906. u Fojnici i uzeo ime fra Eugen. Filozofsko-teološki studij započeo je na Franjevačkoj teologiji na Gorici u Livnu 1907., a kada je Teologija 1909. iz Livna preselila u Sarajevo, zajedno s njom odlazi i fra Eugen. Za svećenika je zaređen 1911. u Sarajevu. Uoči mlade mise umro mu je otac i pokopan na sam dan mlade mise 1. listopada 1911. Nepunu godinu dana bio je kapelanom u Livnu, a potom je imenovan profesorom Franjevačke gimnazije u Visokom.

Bolest i prerana smrt

U Livnu su bogoslovi šetalište na Gorici htjeli pretvoriti u lijepi vrt i šumu. Radeći na tom poslu fra Eugen se prehladio. Slijedila je bolest tuberkuloze kostiju lijeve noge. Otada njegov život postaje pravo mučeništvo sve do smrti. Bolest je tako napredovala da je morao napustiti Visoko. Liječio se kratko u Sarajevu, a potom se ubrzo povukao u samostan na Goricu. Tuberkuloza mu je 1915. odviše zatrovala lijevo koljeno, morao je na operaciju u Beč. Amputirana mu je lijeva nogu do iznad koljena. Iz Beča se vratio u svoj samostan s protezom i štakama, potpuno svjestan da se njegov životni tijek primiče kraju.

Umro je 26. srpnja 1918. Živio je, dakle, 29 godina, pet mjeseci i 24 dana. Pokopan je u kapelicu sv. Mihovila na groblju na Gorici. Za stotu obljetnicu njegova rođenja franjevci su mu priredili spomen akademiju i tom prigodom postavili na pročelju kapelice ploču s epitafom koji je on sam sebi za života napisao.

Posthumno su njegove radove objavljivali i drugi listovi i časopisi. Neki su ljudi nestrpljivo očekivali njegove članke, izrezivali ih iz novina i časopisa i ponovno ih čitali                                                                                  

Njegov profesorski rad u Visokom bio je veoma cijenjen. Isticao se svojim stručnim predavanjima, poznavanjem stranih jezika: latinski, grčki, njemački, francuski i talijanski te svojim literarnim radovima.  Predavao je matematiku, fiziku i kemiju od 1912. do 1914. U Visokom je preuzeo 1913. Glasnik sv. Ante i uređivao ga do 1916. Glasnik je držao prikladnim sredstvom za širenje katoličke vjere i njezinih moralnih načela. Među čitateljima je propagirao duh vjere i odanosti Bogu, bratske ljubavi, snošljivosti i razumijevanja među ljudima. S ratišta je donosio razne dirljive prizore u slikama i pričama.

Književni radovi

Pisanjem se počeo baviti kao gimnazijalac. Svoje radove objavljivao je u đačkom listu Polet, kasnije Cvijet. Prvi je preveo s talijanskog na hrvatski jezik Cvjetiće sv. Franje (1913.). Bavio se i skupljanjem narodnih umotvorina. Napisao je i Predgovor knjizi Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine koje je skupio biskup fra Marijan Šunjić, a izdao Zbor franjevačkih bogoslova Jukić (1915.). Godine 1916. izdao je Malo Biserje sv. Ante za vojnike.

Pravim književnim radom bavio se kroz zadnje četiri godine svoga života na Gorici. Pisao je feljtone, novele, književne kritike i romane. Njegovim je prilozima punjen poučno-religiozni list Serafinski perivoj, kasnije Naša misao. Surađivao je i u Kalendaru sv. Franje (1916.), Kalendaru Napredak (1916.), Hrvatskoj prosvjeti (1915. – 1919.), Hrvatskoj obrani (1918. – 1920.), u listu Novine (1916. – 1918.), književnom almanahu Zrno (1919.). Posthumno su njegove radove objavljivali i drugi listovi i časopisi. Neki su ljudi nestrpljivo očekivali njegove članke, izrezivali ih iz novina i časopisa i ponovno ih čitali.          

Iako teško bolestan, stalno je čitao, proučavao, pisao i objavljivao. Nije imao vremena svoje radove redigirati i korigirati. Stoga je Ivan Rozić mogao u Cvijetu 1. travnja 1938. godine napisati: „Književni rad Narcisa Jenka nije nikakvo savršenstvo, ali njegova opsežnost nerazmjerna piščevim godinama zbog prilika u kojima je odrastao i živio, pokazuje neobičnu talentiranost autora komu je rana smrt zapriječila da postane književnik prvoga reda. Imao je sve uvjete za to, ali nažalost nije se znao očuvati pretjerane produkcije zbog čega mu djela imaju mnogo nedotjeranosti i nijedno nije adekvatan izraz onih  kvaliteta koje je pisac imao.” I Narcis je itekako bio toga svjestan. Kada ga je fra Julijan Jelenić upozoravao na neke nedostatke u pisanju odgovorio je: „Ja znam da neću dugo, pa žurim da barem štogod ostavim Redu i narodu.”

Svom prijatelju Gabrijelu Jurkiću pisao je: „Katkad stane u meni kuhati, vreti kao u gejziru, ne pušta me ni noću, nemam mira dok ne sjednem i ne stavim na papir sve misli. A kad napišem i pročitam – najviše bih volio time vatru naložiti.” Drugom mu je zgodom napisao: „Sad baš čitam, kako je Ibsen po šest puta prepisivao svoja djela prije nego ih je izdao. Tako su i drugi činili. I ja bih to mogao i znam da bih tada dotjerao djelo kako sam želim  –  ali nada mnom visi Damaklov mač.”

Majstorske pripovijetke

Fra Eugen je bio nemirna duha, teško je podnosio svaku nepravdu, zlo i patnju koje je gledao među ljudima. Prvi se usudio otvoreno kazati da austrougarsko gospodstvo znači ropstvo za narod u Bosni i Hercegovini. Neki njegovi tekstovi nisu smjeli u tisak jer ih je kljaštrila austrijska cenzura. Većina njegovih crtica i feljtona pa i glavni roman Spiritus procelarum posvećen je protestu protiv te i takve vlasti i ratnih strahota I. svjetskog rata iz kojeg se vraćaju ljudi bez ruku, nogu, slijepi i sakati. Samog sebe bez noge kao i brojne druge ratne invalide naziva „razlomcima”.

Zbirka njegovih feljtona, kratkih crtica, zapažanja, slika ratne bijede, vijesti o smrti i vječnom rastanku, kojima izražava duh otpora na sve te jade i bijedu, tiskana je pod naslovom Razlomci (1922.), a zbirka pripovijetki iz hrvatskog pučkog života pod nazivom Bosančice (1923.). U pripovijetkama opisuje stvarnosti teška života žena udovica, slugu, nemilosrdnog krutog čovjeka prema slabijem. Fra Ljubo Hrgić o njima kaže: „I što je kao književno djelo najvažnije kod našeg Narcisa, nisu toliko romani koliko njegove majstorske pripovijetke… Tako nitko nije pisao, zalazeći duboko u dušu napaćenog naroda, u sivilo svakidašnjice.” Njegov povijesni roman Obitelj vojvode Hrvoja doživio je dva izdanja.  Započeo je pisati još tri romana: Ahmet-beg Begović, Đakovačka katedrala i Sinovi sunca, ali ih zbog prerane smrti nije uspio napisati.          

Divimo se fra Eugenovoj upornosti, strpljivosti i ustrajnosti. Svom Redu i narodu ostavio je ne samo „barem štogod” nego, s obzirom na njegov kratak život, mnogo. I sto godina poslije smrti, fra Eugen je dobar uzor današnjim i budućim generacijama.