Odrastao sam u jednom prirodnom okolišu. Na selu. Čuvao sam krave, konje, ponekad i ovce. Imao sam priliku iako nesvjesno doživljavati prirodu iz blizine: buditi se s pjevanjem pijetlova, osjetiti bosim nogama rosu na travi, pomagati materi praviti svijeće od pravog pčelinjeg voska. Imali smo dvije-tri krošnje pčela, gusjenice, raznobojne leptire za kojima sam rado trčao; miris uzoranih brazda kad sam s ocem orao bašču i vodao konje, miris svježeg kravljeg mlijeka, te raznolikost bilja i životinja. Imao sam – danas razmišljajući s dužim vremenskim odmakom – osjećaj da toj prirodi pripadam i da je tu moje mjesto! To je bio nepatvoren doživljaj jer sam bio dječak.
Osmoljetsku sam završio s naporom u Novoj Biloj. U to doba roditelji nisu ni mogli a ni bili spremni polagati toliko važnosti na izobrazbu djece. Bilo nas je na životu sedmero djece.
Dospio sam i u Sjemenište u Visoko nakon osmog razreda. Neki sasvim novi red. Svijet knjige. Učenje. Susret sa mnoštvom kultura koje su koračale, koračaju i danas ili su nestale sa svjetske pozornice.
U drugom razredu Gimnazije svijet živih bića, životinja na stručan i sebi svojstven način posredovao mi je fra Celestin Vlajić, profesor biologije. Još i danas crpim ta usvojena znanja u praksi. I moram priznati da se još osjećam povezanim s prirodom iako već više od pola života živim u gradskoj vrevi i buci.
Kod fra Celestina sam u zoologiji morao naučiti i sve faze metamorfoze leptira jer se, koliko kao laik još znam, i danas smatra prirodnim čudom, tj. ne može se znanstveno prikazati ta tajna preobrazbe gusjenice u divnog, šarenog leptira?!
Došao sam i na teološko-filozofski studij. U Sarajevo na Franjevačku teologiju. Neke sam stvari u sebi i oko sebe počeo promatrati budnijim unutarnjim okom primjereno mojim duhovnim moćima.
Prvu duboku zadivljenost preobrazbom leptira – svjesno – doživio sam kod fra Mire Vrgoča koji je u sklopu svojih predavanja imao temeljnu temu vjere: Uskrsnuće! Oštroumno i stručno nam je prikazivao tu temu. Na moju veliku žalost puno sam toga zaboravio. Fra Miro Vrgoč je, objašnjavajući tu složenu temu, posegnuo i u prirodu. Za usporedbu uskrsnuća uzeo je sliku metamorfoze leptira! Prijelaz jednog oblika života u drugi oblik života. Dat da se iskusi golim okom. Divna tajna! Uvijek kada naiđe tema uskrsa, leptira, gusjenice ne mogu a da se ne sjetim tog mog vrsnog – fra Mire iz Livna – profesora s Franjevačke teologije u Nedžarićima.
Čitam i Zamak duše koji je napisala sv. Tereza Avilska. Djelo obiluje mnoštvom slika, prispodobi. Ona nastoji svojim iskustvom vjere u Boga, Stvoritelja pokazivati ljepotu našeg Stvoritelja koji je stvorio čovjekovu dušu na svoju sliku! Bog hoće da se nastani iz bezgranične ljubavi svoje prema svome stvorenju u onom najdubljem kutku čovjekove duše. Ta najdublja nutrina čovjekove duše pored svih čovjekovih intelektualnih i voljnih sposobnosti ostaje tajnom i pripada Bogu, Stvoritelju! A ono što pripada Njemu ne može nikakva ovosvjetska moć srušiti, razoriti!
Čovjekov pristup Stvoritelju u ovom životu se događa kroz poniznost, kroz „preobrazbu u istini”, kroz ljubav. Kušajući Božju ljubav, a i ljubav drugog čovjeka ulazimo u područje svetog, božanskog!
Sveta Tereza Avilska donosi sliku leptirove metamorfoze. Ona govori kako se čovjekova duša mora začahuriti i umrijeti svim onim zbiljama koje tu lijepu dušu odvode od njezina pravog Izvora te mora dobiti krila da bi uskrsnula na slobodu! Uskrsnuti na slobodu znači ulaziti u područje ljubavi koja je sam Bog. On čovjeka hoće, želi u svoju blizinu. U svoje okrilje. U svoju Ljubav koja nema granice!
