Biti roditelj danas nije nimalo jednostavno. Djetetu se svi raduju i ulažu u njega svoju ljubav i novac, trude se osigurati mu sve u granicama mogućnosti svake obitelji, izvesti ga na pravi put. I kada dijete krene na put, prvo u vrtić, školu pa dalje u svijet, nastanu problemi.
Iz sigurna središta svoje obitelji kreće u neizvjesno. Mnogi izazovi su pred njim i ako obitelj nije jaka i čvrsta, skladna u svojim nastojanjima da dijete zaštiti i kad ono poodraste, može se dogoditi da se ono izgubi u poplavi raznih ponuda i izazova koje mu nova okruženja nude. Kao prvo, tu su mobiteli i tableti. Putem njih dijete igra igrice, a možda radi i domaće zadatke ili prati online nastavu. Nova previranja u svijetu globalno donijela su i previranja lokalno. Preko noći je nestalo naviknutoga školskog okruženja a uvela se online nastava, nastava putem računala, tableta, mobitela. Obitelji koje nisu imale ovakvu tehnologiju morale su se dovijati kako osigurati svome djetetu valjanu podršku. I to je nekako išlo. Međutim, djeca su i u slobodno vrijeme koristila mogućnosti novih tehnologija i često bila izložena neprimjerenim sadržajima. Obitelj se pokušava nositi s ovakvim izazovima, ali često zaostaje jer nisu svi roditelji toliko „bliski” digitalnim medijima i njihovim mogućnostima. Moraju se truditi spasiti obraz pred djecom i pratiti ih u bespućima interneta što nije uvijek lako.
Roditeljska kontrola
James R. Stenson u knjizi Roditeljski kompas predlaže da se roditelji udruže i zajedničkim snagama prate koliko je njihovo dijete izloženo utjecaju različitih ekrana. Naravno, za ovu aktivnost je potrebno izdvojiti vlastito vrijeme i odrediti prioritete u odnosu na sigurnost djeteta. Stenson smatra da postoje tri područja za ovakvo djelovanje roditelja, a to su: odrediti kojim programima, filmovima, igricama i internetskim stranicama djeca smiju pristupiti, a kojima nikako ne smiju te odrediti vrijeme za taj pristup. Djecu treba poučiti razlikovanju i promišljanju o sadržajima koje prate. Uspostavljajući kontrolu nad ekranom, roditelji u isto vrijeme oblikuju moć prosuđivanja svoje djece i jačaju njihovu samokontrolu. Cilj je odviknuti dijete od pukoga gubljenja vremena pred ekranom i naviknuti ga da gleda kvalitetne sadržaje, a time i postane svjesno vrijednosti samoga vremena koje može biti utrošeno na bolje i korisnije stvari. Upravo je tu ključna uloga roditelja. Roditelji trebaju biti oni koji određuju program i igre koje zbližavaju obitelj, one koje mogu pojasniti određene pojave u prirodi, društvu i svijetu, potaknuti ih na razmišljanje, vođenje kroz maštu do knjiga iz kojih mogu doznati još više o nečemu što ih je zaintrigiralo ili se okrenuti sportu. Roditelji ne smiju „dopustiti da se djeca koriste ekranom da bi sebe odmakla od obiteljskog života”, upozorava Stenson. Kako će roditelj procijeniti je li neki program dobar ili nije za dijete? Jednostavno, ako osjete nelagodu promatrajući sadržaje kojemu su oni i dijete izloženi. U ovom slučaju treba djelovati odmah. Ugasiti ekran i dijete usmjeriti na drugi oblik zabave koristan za tijelo i um u razvoju. Uz kontrolu korištenja ekrana roditelji razvijaju i čvrste principe kojih se i sami trebaju pridržavati jer se dijete ugleda na njih. Ukoliko su roditelji neodlučni ili su i sami podložni biti pred ekranima više nego što njihov posao zahtijeva i puštaju da ih ekran zasljepljuje, onda je to već znak za uzbunu. Većini roditelja danas TV ekran služi kao stalna postavka u dnevnom boravku. Čim progledaju, pale TV i on radi cijeli dan, utječući na različite načine na sve ukućane, pogotovo na djecu. „Ne volim da je tišina, neka samo nešto radi, ja to i ne primijetim”, pravdaju se kad ih se upita zašto je TV upaljen kad nema gledatelja. Kao roditelj, osoba je dužna propitivati svoje odluke, ali također biti i svjesna da je upravo on/a odrasla osoba s pravom donošenja odluka koje su za dobro obitelji. Stoga i odluke i njihovo provođenje trebaju biti čvrsti i neupitni. Kada dijete nauči biti dosljedno u svojim odlukama zahvaljujući primjeru koje daje roditelj, ono će kroz život lakše i sigurnije kročiti. Neće mu trebati zvučna ili slikovna kulisa da se ne bi osjećao usamljen. Tišina je potrebna da bismo čuli vlastite misli i da bismo sebi dali prostora za promišljanje o životnim izazovima. Ne smijemo dopustiti da nam buka i nepotrebni sadržaji stalno upaljenih vizualnih i zvučnih kulisa remete susret sa samima sobom.
Uloga obitelji
Nije lako biti roditelj danas u svijetu poremećenih vrijednosti i propagiranja stvari koje se protive svemu onome čemu su roditelji poučeni od svojih roditelja i ranijih generacija. Tradicija je nešto što obogaćuje svijet i čini ga ljudskijim i bogatijim. Međutim, danas kad napredak digitalizacije utječe na sve sfere ljudskoga života, nemoguće je pratiti i biti sve vrijeme uključen u utjecaje kojima su izložena djeca. Danas se sve više zagovara da se i u dječje vrtiće uvedu laptopi i tableti. Trebalo bi stati i razmisliti zašto to nije dobro i što se time djeci najmlađega uzrasta čini. Manfred Spitzer u svojoj knjizi Digitalna demencija: kako mi i naša djeca silazimo s uma, upozorava da postoji opasnost da se čitateljske kompetencije djece neće poticati, kao ni sposobnosti pisanja, a sve bi onda moglo ugroziti i školsku i profesionalnu kvalifikaciju generacija i generacija djece. Formiranje slova olovkom ostavlja tragove motoričkoga pamćenja koji se potom aktiviraju prepoznavanjem slova na slikama. Ukoliko se slova unose pomoću tipkovnice nestaje ovaj motorički trag. Slova se uče kroz praksu, kad djeca sama usvajaju njihove oblike vođena maštom, a kasnije otkrivaju i značenja. I gledanje televizije u ranoj dobi djeteta negativno utječe na njegove kognitivne sposobnosti. „Digitalni mediji štete učenju, a time i kognitivnom razvoju male djece!” Spitzer upozorava da marketing čini sve da bi djeci plasirao proizvode koji im neće pomoći u kreativnom razvoju, naprotiv, ometat će ih u učenju. Ipak, uslijed globalizacije i materijalizma, sprege političara, poslovnoga establišmenta i medija, teško je othrvati se ovim utjecajima ukoliko obitelj nije ojačana pravim vrijednostima i povezana u svome bitku.
Digitalni mediji utječu i na sposobnost samokontrole te izazivaju stres. Utječu i na tijelo i na duh. Otimaju san svojim korisnicima. Zato roditelji vide svoju djecu umornu i potištenu jer im je noć umjesto sna bila ispunjena igranjem igrica, često nasilnih. U vrijeme kad se ljudski mozak treba „rekuperirati”, on biva ispunjen podražajima koji mu štete i prijete da se prenesu na cijeli organizam. Tko se lišava sna provodeći noći uz digitalne medije čini težak zločin protiv vlastita tijela. Premalo sna kratkoročno dovodi do umora, a dugoročno utječe na imunitet te pojavu mnogih, danas itekako, prisutnih bolesti. Ukoliko promatramo mlade, ali i odrasle pred ekranima, ne možemo reći da su sretni i opušteni, kao što je to slučaj nakon šetnje s prijateljem, ugodnoga druženja s dragim ljudima, vožnje bicikla ili dobre knjige. Nakon dva sata pred ekranima, osjećaju se iscrpljeno, umorno, bezvoljno, što se onda odražava na druge interese i obveze u stvarnom svijetu. Mladi više nisu samo umorni od škole nego i sporta i izvannastavnih aktivnosti. Nema zajedništva u igri i radu, kvalitetnom provođenju slobodnoga vremena. Spitzer duhovitim primjerom nastoji upozoriti na pogubnost pretjeranoga korištenja digitalnih medija. Veli da su djed i baka igrali igricu World of Warcraft to za njih ne bi bilo strašno jer dugoročne zdravstvene posljedice igranja te igrice oni ne bi doživjeli. Ali ako unuci i unuke svakodnevno provode značajno vrijeme pred digitalnim medijima, svi trebamo biti zabrinuti zbog tjelesnih i duševnih oštećenja koja se dugoročno mogu očekivati. Stoga, roditelji, pozor! Vaša djeca imaju samo vas i ako ih vi ne budete odgajali i utjecali na njihove izbore i načine provođenja slobodnoga vremena, netko drugi će se pobrinuti za to. „Ono što je najvažnije nikad ne smije biti na milost onoga što je najmanje važno”, istaknuo je Goethe. „Sile koje utječu na obitelj u današnjem su svijetu prejake. Na kraju moramo odlučiti: ili ćemo kormilariti ili ćemo dopustiti da nas rijeka nosi. A ključ za uspješno kormilarenje jest svjesno stvaranje obiteljskih rituala”, ističe William Doherty, obiteljski savjetnik i terapeut.
Nagrade koje donosi obiteljski život, za razliku od onih koje osoba ostvaruje na poslu, izrazito su nutarnje. Na poslu se čovjek dokazuje, natječe, ljudi mu se dive, hvale ga i hrabre utječući na njegovo samopouzdanje, ali ga i odvlače od obitelji dajući mu sve više zadataka i odgovornosti. Nitko roditelje neće pohvaliti za dobro odigranu majčinsku ili očinsku ulogu, neće primiti plaću za to u naravnom smislu. Ipak, nagradu čini zadovoljstvo za igranje tako važne uloge u kojoj se dovijaju na sve načine biti boljim i kreativnijim roditeljima koji sve svoje snage ulažu u oblikovanje svoga djeteta, ulogu koju jedino oni mogu odigrati na pravi način i koja izlazi iz dubine duše te osjećaja velike odgovornosti i ljubavi. Stephen R. Covey se u svojoj knjizi Sedam navika uspješnih obitelji pita: „Kad razmislimo o utjecaju medija u našim obiteljima, shvaćamo da oni mogu doslovce određivati obiteljsku kulturu.” Što se zapravo događa? Ljudi počinju vjerovati da su i televizijske vijesti normalan život, pogotovo djeca vjeruju medijima. Današnje vijesti, stalno smo svjedoci tomu, šire paniku i donose drastične informacije bez ikakva provjeravanja. Umjesto da smiruju situaciju, služe za rasipanje mržnje, nesnošljivosti i straha. Covey ističe da je gledanje televizije i traženje dobrih sadržaja kao postupak vađenja listova salate iz smeća. „Ima tu doduše lijepih listova, ali ih je teško naći u tom otpadu.” On ističe da bismo trebali promisliti što odbacujemo dok se prepuštamo televizijskim sadržajima jer ti programi bi trebali biti korisniji da bi se isplatilo i opravdalo vrijeme koje im žrtvujemo, a koje bi mogli provesti sa svojom obitelji i prijateljima u druženju, igri ili učenju. Da bi probudio našu savjest, Covey postavlja pitanje: „Zamislite da ste na samrti. Biste li doista žalili što niste više gledali televiziju?”
