Različite životne okolnosti vjernike potiču na pobožne prakse kojima se Bogu daju određena obećanja i izriču zavjeti. Iako su obećanja i zavjeti slični po formi, izričaju i praksama, između njih postoji razlika koja proizlazi iz obvezatnosti ispunjavanja. Dok su obećanja, koja proizlaze iz osobne pobožnosti i mogu biti neko djelo, molitva, milostinja, hodočašće, izraz štovanja koje dugujemo božanskom veličanstvu i ljubavi prema vjernome Bogu, zavjeti su „promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobro, mora se ispuniti iz kreposti bogoštovlja” (kan. 1191). U Katekizmu Katoličke crkve, uz citiranje ove definicije iz Zakonika kanonskog prava, dodaje se kako je zavjet „čin pobožnosti, kojim kršćanin prinosi samog sebe Bogu ili mu obećava neko dobro djelo. Držeći svoje zavjete, daje Bogu što mu je obećao i posvetio” (KKC 2102). Ovdje treba pripomenuti da se ne radi o zavjetima, kojima se provode evanđeoski savjeti čistoće, siromaštva i poslušnosti žena i muškarca u redovničkim i monaškim zajednicama.
Za razliku od redovničkih zavjeta, osobni zavjeti i obećanja, koji se izriču pred Crkvom, najčešće su osobne odluke poznate samo onima koji se zavjetuju i izvršavaju zavjete. U navedenim definicijama se podrazumijevaju čini pojedinca, međutim zavjeti mogu biti i kolektivni čin jedne vjerničke zajednice. Najčešće su zavjeti jednog mjesta i nastaju u trenutku neke teške bolesti ili druge nesreće koja je pogodila to naselje. Ovakvi su zavjeti u Bosni i Hercegovini, koliko je meni poznato, rijetkost. Naime, znam samo za zavjetno hodočašće iz sela Vidovice u Gornju Tramošnicu, koje je, kako se čuva u njihovoj predaji, poduzeto zbog velikih poplava kojima je bilo izloženo ovo mjesto.
Zavjeti su učinjeni u jednom trenutku bez točno utvrđene i određene formulacije, tako da se može govoriti kako nema riječi kojima se zavjeti izriču. Zapravo, postoji samo odluka učiniti neki pobožan čin, pa tako zavjet često ostaje i neizrečen. Duboka intima, koja vlada na području zavjeta, prikazuje cijeli odnos čovjeka prema Bogu i zato koliko god se, s jedne strane, drugima govori o svojim zavjetima, s druge strane, ostaje velika želja da se ova tajna sačuva pred drugima. U jednom zajedničkom razgovoru kazivači su mi govorili samo o poduzetom hodočašću u znak zahvale, dok su isti kazivači u pojedinačnim razgovorima iznosili potpuno drugačije razloge hodočašća.
Iz tih kazivanja o zavjetima vidi se različitost, ali i sličnost, ovih unutarnjih obećanja izraženih kroz neki tip pobožnih praksi. Tako da je neki zavjet poduzet za drugoga, npr. člana obitelji, i počeo je kao obveza prije ispunjenja, nastavlja se i poslije izlječenja kao čin zahvale, obveza je preuzeta za cijeli život i može se prenijeti na drugoga i učiniti za drugoga. Kod katolika u Bosni i Hercegovini se često isprepleću pojmovi zavjetovati s onim što bi imalo značenja molitve za zagovor. Ima i ovakvih kazivanja o zavjetima: Ja sam svoga sina zavjetovala sv. Josipu, jer on nosi njegovo ime i rodio se na taj dan (19. ožujka). Nemam posebnih molitava niti postova. Samo sam ga zavjetovala. Uz ovakav primjer ima i drugih koji više govore o dijelu u kojemu se preuzima neka obveza: Svako sam dijete zavjetovala nekom svecu. Ali samo za jedno obavljam trinaest utoraka sv. Anti, mislim kao zavjet. To sam odlučila kada je krenuo u sjemenište. Pitala sam našega župnika kojemu bi svecu najbolje bilo zavjetovati muško dijete. On mi je rekao sv. Anti, jer je to muški svetac. I odonda postim na čast sv. Anti.
Zavjet može biti i samo hodočašće, odnosno put od kuće do svetišta. Jedan od hodočasnika to objašnjava riječima: Za zavjet sam došao pješice u Olovo. Nisam ništa posebno činio niti postio, niti molio. Naravno, jesam molio uz put, ali zavjet mi je ovaj put, pješačenje. Ništa nisam tražio od Gospe samo sam ovo sve učinio za zahvalu. Sve mi je dobro i zadovoljan sam životom. Imam dobar brak, slažem se sa ženom i djeca su mi zdrava. Za njih molim da budu živa i zdrava. Eto, ništa, samo sam htio zahvaliti Isusu i Gospi na svemu.
Iz svih kazivanja o zavjetima vide se široki rasponi preuzetih obveza od posta, razne molitve, hodočašća, obilaska crkve ili kapelice, koji može ponekad biti i na koljenima, davanja misa, ispovijedanja, milostinje i drugih čina kojima se daje pobožni smisao. U mnogim se svetištima čuvaju i neki zavjetni darovi poznati kao votivi. U prošlosti je to najčešće bila figurica, na kojoj se predstavlja kopija bolesna dijela tijela, a kasnije su to i razne kamene ploče epigrafski ex-voto s naznakom čuda i zahvalom nebeskom posredniku, svecu ili Blaženoj Djevici Mariji.
Katolička svetišta u Bosni i Hercegovini su mjesta i raznih zavjeta koji obećavaju i vrše vjernici drugih vjeroispovijesti. O njihovim zavjetima i načinima obavljanja nema podatka nego se više prenose kazivanjima u osobnim susretima. Iz nekoliko meni poznatih slučajeva, njihovi zavjeti su uvijek vezani uz neku poteškoću za koju mole pomoć. Za odabir zavjeta uglavnom traže savjete katolika, a tijekom osobnih molitava mole formalizirane molitve koje su karakteristične za njihovu vjeru. Tako jedna muslimanka kaže: Ja vjerujem u Gospu i njezinu pomoć, ali molim se na svoj način. Hodočašća pravoslavnih i muslimana u katolička svetišta u Bosni i zavjeti obećani i ispunjeni mogu biti nastavljeni i poslije kao zahvala. Jedna pravoslavka svjedoči da svake godine posti trinaest utoraka u čast sv. Anti jer ona vjeruje da joj je njegovim zagovorom ispunjena molba. Egzistencijalni problemi i potreba njihova rješavanja potiču čovjeka na traženje pomoći ondje gdje vjeruje da će mu Bog uslišati molitvu sve ako to podrazumijeva i ulazak u „tuđe” svetište.
Ukratko, o zavjetima, obavljali se u „našem” ili „njihovom” svetištu, može se reći da se radi o molbi, zahvali i pokori. Najčešći su, izgleda, ipak zavjeti u smislu molbe za pomoć, bilo unaprijed kao zaštita ili u trenutku konkretne potrebe u kojoj se obećava ispuniti neki zavjet. Međutim, mora se pripomenuti kako vjernici ne uvjetuju izvršenje svoga obećanja božanskom pomoći jer vjernik zna da je, npr. Gospa uvijek u pomoći i ne sumnja nego se vjerom povjerava beskrajnom Božjem milosrđu. Drugo je često objašnjenje zavjetnih pobožnosti u smislu zahvala. To je čin kojim vjernik iskazuje zahvalu za Božju pomoć. Ovaj oblik zavjeta ima kondicionalni oblik, kao primjer je obećanje: Ako ozdravim, napraviti ću zavjet. Treći oblik zavjeta su razne pokore i tada se poduzimaju čini kojim se vjeruje da će iskupiti svoje grijehe i da takvim činom nestaju kazne, odnosno nestaju nevolje ili poteškoće zbog kojih se vjernik obraća Bogu. Tako se ukratko može reći da su zavjeti obećanja nekog pobožnog čina koji vjernik obavlja prije ili poslije ispunjenja njegove molbe, kao žrtvu ili kao zahvalu ili kao pokoru za grijehe.
Zbog nekog razloga započeti zavjet može biti prekinut ili onaj tko ga je obećao nije ga niti počeo ispunjavati. Mnogi se vjernici tada uspaniče i pojačavaju svoj religiozni strah kao da će zbog toga uslijediti kazna. Razboritost je majka svih kreposti. Zavjet se uvijek može zamijeniti drugim. Naravno, oni koje savjest optužuje i smatraju to grijehom, kod ispovijedi mogu tražiti savjet od ispovjednika koji će, opet razborito, prema pojedinačnom slučaju odlučiti o promjeni obećanja i zavjeta. Zabilježio sam zanimljiv slučaj jedne hodočasnice. Zavjetovala se pješice hodočastiti u jedno svetište. Na udaljenosti oko jednog kilometra pred svetište izdala ju je snaga i nije mogla više pješačiti. Silno se uspaničila, plakala i govorila kako nije ispunila svoj zavjet. Smirila se tek kada joj je svećenik rekao: Hodočastila si pješice, pa onda u suzama. Što misliš koje je vrjednije?
Bez obzira koji oblik zavjeta bio obavljen, vjernici prinoseći sebe trebaju razvijati svijest da pojedinačni zavjeti moraju voditi k rastu duhovnog života koji se ogleda u želji za sjedinjenjem s Isusom u zajednici vjernika. Vrhunac svakog obavljenog obećanja i zavjeta mora biti unutar misnog slavlja. Zavjeti, iako ih čini pojedinac za sebe i bližnje istodobno je na korist cijeloj Crkvi. Zato se kao najbolji znak pravilnog obavljanja obećanja i zavjeta ogleda u tome koliko vjernici svoj vjernički život usmjeravaju prema zajedničkim misnim slavljima, ispravljanjem postupaka u svakodnevnom životu i zalaganjem u zajednici. Kršćanin koji ostaje zatvoren u svoj svijet, pa bio on ma koliko dobar u nakani i strog u pokori obavljenoj u zavjetima, ukoliko ne pruža ruke bližnjemu u potrebi, ne može ih ispružiti niti prema Bogu.
