Neznanje ima mnogo lica. Philip Kitcher sa Sveučilišta Columbia pokušao je neznanje sistematizirati. U svojim analizama on čak govori o prednostima neznanja jer smatra kako je uvijek bolje određena pitanja ostaviti otvorenima ili o njima šutjeti, nego krivo misliti i krivo mišljenje širiti.
Kobno je naprotiv, kaže Kitcher, kada ljudi ne znaju dovoljno o stvarima o kojima bi trebali nešto znati. U novije vrijeme pojavila se novokovanica koja označava jednu sasvim novu vrstu znanosti: agnotologija. To je znanost o neznanju i vrlo je mlada znanstvena grana. Pojam se prvi put pojavio 1995. godine u bilješci jedne knjige Roberta N. Proctora. Kasnije je uveden na američkome Sveučilištu Stanford kao naziv za znanstvenu disciplinu koja bi imala biti protupol epistemologiji – filozofskoj disciplini koja istražuje uvjete, mogućnosti i granice spoznaje. U listopadu 2005. godine su povjesničarka znanosti Londa Schiebinger i već spomenuti Proctor organizirali radionicu pod nazivom Agnotologija: proizvođenje neznanja putem kulture.
Agnotologija je znanstveni istraživački smjer koji se bavi istraživanjem kulturom uvjetovanoga i ciljanoga širenja neznanja. Predmet istraživanja je pitanje kako putem manipulacije, potiskivanja informacija, cenzure, monopola nad katedrama, akademskim institucijama i medijima nastaje i ukorjenjuje se neznanje ili pogrešno znanje. Prema teoretičarima te mlade znanosti, neznanje nije tek puki manjak znanja, nego vrlo često i rezultat političkih, kulturnih, ideoloških i komercijalnih borbi. Agnotologija, upozorava Kitcher, uvijek ima socijalni karakter. Tako se može dogoditi da neznanje postane institucionalizirano, što je vrlo raširen fenomen, osobito na sveučilištima.
Ako primjerice većinu katedri na nekome teološkom fakultetu drže teolozi liberalnih stavova, jasno je kako će oni u nastavnim jedinicama, biltenima i časopisima odabrati stručnu literaturu liberalnoga usmjerenja za teološku knjižnicu i protežirati liberalne teme i autore, kritiku svega tradicionalnoga u teologiji i Crkvi. Na taj se način stječe učeno neznanje! Primjer jednoga takvog učenog neznanja pružio nam je prije nekoliko godina i jedan profesor teologije u jednoj televizijskoj emisiji. Tu je, između ostaloga, izjavio kako pjesmu Let it be popularne engleske glazbene skupine Beatles smatra najljepšom Gospinom pjesmom u 20. stoljeću. Budući da je mjesec svibanj kod katolika Marijin mjesec, želio bih na tu tvrdnju dati svoj osvrt.
Let it be marijanska pjesma?/ Nastanak pjesme
Osobno sam susreo molitvene skupine koje su tu pjesmu uvrstili među marijanske. Također se mogu pronaći brošure s prijedlogom marijanske pobožnosti koje sugeriraju pjevati tu pjesmu Mariji u čast. Pjesma Let it be snimljena je 1969. godine. Snimanje te pjesme smješta se u doba hipi-pokreta, 1960-ih godina, koji je izvjesna protukulturna revolucija. Hipijevci su tražili reformu na mnogim područjima društva, između ostaloga i na religioznome, zbog čega su se mnogi pjevači hipi-pokreta okrenuli istočnjačkim religijama. Svi članovi skupine Beatles odrasli su i odgojeni u anglikanskoj vjeri. Kasnije su se John Lennon i George Harrison okrenuli transcendentalnoj meditaciji. Sredinom 60-ih je Harrison prešao na hinduizam i glazbu Beatlesa otvorio elementima istočnjačkih religija. Poslije su se Beatlesi približili ateizmu. Dovoljno je preslušati samo njihovu pjesmu Imagine u kojoj se poziva slušatelje da zamisle kako nema ni raja ni pakla ni religije pa da se vidi istinitost te tvrdnje.
Posljednji njihov korak je bio približavanje čak i okultno-sotonističkim pokretima toga vremena. Luca Farese o tome ovako piše za jedan portal: Što se tiče povijesti roka, prvi doticaj sa svijetom okultnoga pojavljuje se na omotu jedne od najslavnijih ploča Beatlesa, ‘Sgt. Pepper´s Lonely Hearts Club Band’ (1967.), na kojoj se pojavljuju lica mnogih poznatih osoba. Među njima, u lijevome vrhu, pokazuje se lik nekoga ćelavog čovjeka. Radi se o engleskome okultistu Alisteru Crowleyju kojega se smatra ocem i utemeljiteljem modernoga sotonizma. Bubnjar Beatlesa, Ringo Starr, u to je vrijeme izjavio: ‘Namjeravali smo grupirati lica osoba koje volimo i kojima se divimo’.
Nakon svega ovdje navedenoga mislim da je teško održiva teza kako se u pjesmi Let it be radi o pjesmi Mariji u čast! To potvrđuje i sam Paul McCartney koji je o nastanku pjesme i njezinoj inspiraciji za glazbeni magazin Musician, 1986. godine, izjavio: Da, prolazio sam kroz vrlo loša vremena 60-ih. Često bismo ležali u krevetu i pitali se što se to događa i osjećali smo se poprilično paranoično. Vjerojatno zbog svih tih droga. Jedne sam noći imao san o svojoj majci. Umrla je kad mi je bilo četrnaest, tako da je prošlo poprilično vremena otkako sam je posljednji put čuo. To je bilo vrlo dobro. Dalo mi je malo snage. U mojemu najmračnijem trenutku došla je majka Mary k meni.
Let it be i Neka mi bude
U Njemačkoj je bila zanimljiva rasprava o tome kako pjesmu ispravno prevesti na njemački jezik. Isprva su ključne riječi pjesme prevođene kao: „Lass es sein!” (Ostavi se toga!) što je i izazvalo određene reakcije nekih prevoditelja koji su tvrdili kako ispravan prijevod glasi: „Lass es geschehen!” (Neka bude! ili Neka se događa!). Potonji prijevod je usvojen kao pravi u svim službenim prijevodima te pjesme na druge jezike.
Autor pjesme Let it be kaže kako u trenucima tame njegova majka Mary dolazi k njemu i pred njim stoji izgovarajući riječi mudrosti „neka bude” ili (pusti) „neka se događa”. Te riječi otkrivaju već na prvi pogled kako se radi o duboko nekršćanskoj pjesmi. Kako bismo otklonili svaku sumnju o tome radi li se o marijanskoj pjesmi, treba reći i to kako su neki pogrešno povezivali riječi pjesme Let it be s riječima Marijinim: Neka mi bude po riječi tvojoj! (Lk 1,38). Engleski prijevodi Biblije, međutim, ne ostavljaju nikakve dvosmislenosti kada kažu: Be it unto me according to thy word. Dakle, ne Let it be (Neka bude!, Neka se događa!), nego Be it unto me… (Neka mi bude!). A daljnje riječi Marijine preciziraju i što je to što joj treba biti: po riječi tvojoj, tj. po riječi Božjoj.
Nadalje, Marija u Hvalospjevu (Lk 1,42-55) kliče: Iskaza (Bog) snagu mišice svoje… Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi ponizne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Tu već vidimo kako se s Marijom ne može povezivati nikakav stav rezignacije i pomirenja sa situacijom zla i nepravde. Zbog vjere u Božju snagu i svemoć ona ujedno vjeruje u promjenu vanjskih okolnosti i socijalno-političkih struktura. Pjesma Let it be skupine Beatles, nadahnjuje se na budističkim i nihilističkim izvorima. Nihilizam tvrdi kako ne vrijedi ništa mijenjati budući da ionako ništa nema smisla po sebi, a budizam zagovara stanje nirvane koja kao ključni religijski koncept budizma označava izlazak, istupanje iz „samsare” (kruga patnje i ponovnoga rađanja) u stanje u kojemu to osobu više ne dotiče niti je se više tiče. Ne radi se dakle o pozitivnome uklanjanju patnje kao u kršćanstvu kroz djela milosrđa i činjenja dobra, nego o negativnome stavu ravnodušnosti prema njoj.
Kršćanstvo nije religija bijega od svijeta, kako su ga često učeni neznalci rado prikazivali, dok budizam to jest, jer budizam naprosto nema odgovor na pitanje zla, grijeha i patnje. Poziv Pusti neka bude! (tako kako jest) pjesme Let it be poziv je na bijeg od svijeta zla, grijeha i patnje. Hipi-pokret je upravo to i činio neobuzdanim seksualnim praksama, ispraznim slavljima, drogom i okultnim religijama. Kada svećenik, franjevac, teolog jednu takvu pjesmu veliča kao najljepšu marijansku pjesmu 20. stoljeća, što li je to drugo nego učeno neznanje?!
