„Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite.” (1 Sol 5,19-21). Postoji opasnost da se u Crkvi Duha gasi, da se ne prepoznaje djelovanje Duha Svetoga. No, Pavao upozorava da nije svaki duh Kristov duh, da je važno provjeravati duhove, da je neophodno ono što duhovna tradicija naziva razlikovanjem, raspoznavanjem duhova. Kršćani su pozvani biti razboriti mjenjači novca, da znaju razlikovati lažni od pravoga novca duhovnosti. Iz iskustva povijesti Crkve, ali i iz vlastita iskustva znamo kako nije uvijek lako i jasno razlikovati dobar duh od lažnoga, bilo u osobnom životu, bilo u drugih, bilo u samoj Crkvi. Posebice ako imamo na umu da se đavao često prerušava u „anđela svjetla” (2 Kor 11,14), da se prikriva iza savršenih, dobrih i uzvišenih ideja. Stoga ćemo ovdje donijeti nekoliko korisnih savjeta, oslanjajući se na velikoga učitelja u razlikovanju duhova, sv. Ignacija Lojolskoga.
Ignacije u svojim Duhovnim vježbama razlikuje tri tzv. vremena za određeni izbor. Prvo vrijeme jest vrijeme potpune jasnoće, kada točno znamo što ćemo učiniti, kada nas Bog na to jasno pokreće. No, problem je, a život se uglavnom sastoji od toga, kada nismo sigurni što trebamo činiti: koje zvanje izabrati u životu, kakvu odluku donijeti u svakidašnjici, u obitelji, na poslu itd. Tada dolazi drugo vrijeme izbora. Ignacije tvrdi da se ono treba događati sine ratiociniis, bez prevelika mozganja, mudrovanja. Trebamo se moliti Gospodinu i „prepustiti mu se potpuno” da on djeluje u nama, da on u nas „stavi misli koje trebamo činiti”. Naime, postoji opasnost da mi svojim mozganjem, promišljanjem, Bogu namećemo svoja očekivanja, predrasude te na taj način izaberemo ono što je pogrješno. Drugim riječima, za dobar izbor u životu nije dovoljan razum. Postoji opasnost od pretjerana racionaliziranja. Zato će sv. Ignacije često pisati da u duhovnom životu nije dobro biti previše razborit, previše racionalan, previše oprezan. Time se nikad neće donijeti ispravna odluka, nikad se neće donositi velike (riskantne) odluke i nikad se neće biti duhovan. Ono što je najvažnije za to drugo vrijeme jest da se dobar duh, prema Ignaciju, očituje u osjećaju, i to osjećaju utješenosti. Dakle, ne toliko da spoznajemo, nego da osjećamo duhovnu utjehu, mir kod odluke i izbora, premda razumski to ne možemo objasniti.
No, Ignacije je dobro uvidio da to drugo vrijeme nije dovoljno. Znamo iz iskustva Crkve da je često to duhovno osjećanje utjehe i mira varljivo, da su se mnogi pozivali na svoja osjećanja, a zapravo sebe i druge odvukli u propast. Zato je za Ignacija važno treće vrijeme, a to je vrijeme zdrava razuma, ali i razuma Crkve. Duhovno se osjećanje ne smije protiviti zdravu razumu, napose razumu vjere, premda ne dolazi od istoga razuma! Isto tako, to duhovno osjećanje ne može biti suprotno Crkvi, Duhu Crkve, jer upravo isti Duh djeluje u Crkvi kao Kristovoj zaručnici. Štoviše, istinitost se osjećanja duhovne utjehe (karizme, životnoga izbora) očituje u konkretnoj poslušnosti Crkvi: nauku, biskupu, poglavaru, a napose duhovnomu ocu. Osim toga, istinitost će se dobra duha pokazati i u poniznosti. Naime, već time što vjernik priopćuje duhovnomu ocu svoja iskustva, pokazuje poniznost: izlaže se drugomu, njegovu promišljanju, kritici i upozorenju. Jer, istinski se duh ne boji svjetla, rasprave, ne boji se razuma i teologije. No, poniznost ima i jednu drugu dimenziju. Kristov Duh jest duh ljubavi, a to znači siromaštva: istinska se veličina duha očituje u tome da se ona upravo u toj veličini daje ograničiti najmanjim. Stoga se dobri duh ne boji ograničenosti najmanjim, u običnosti, skrivenosti, malenosti svakidašnjice, mrska mu je svaka intelektualna i duhovna umišljenost, svako poziranje i glumatanje. U svojem siromaštvu prihvaća ovisnost o drugom, prihvaća slabost, ulazi u svijet i izlaže se ovomu svijetu. Osobe pak lažna duha spektakularne su, oko njih je stalno „dim i vatra”, stalno se dimi oko njih, veli sv. Ignacije. Sve što čine, mora biti spektakularno, posebno. A istinska će se duhovna odluka pokazivati tako da njome čovjek postaje nježan, stidljiv, blag i smiren. Koliko god duh izgledao dobar, ali ako te osobe postaju razdražljive, ogorčene (na Crkvu, na poglavare), nerazumne, neuravnotežene, neumjerene (neprirodno ponašanje tijela), sklone zemaljskim stvarima (fina odijela, izabrana jela, isključivo druženje s bogatašima), to ne može biti od dobra duha.
Jednom riječju, istinski duh prepoznat ćemo kod sebe i kod drugih uvijek po sljedećem: snažna nutrina, duhovno osjećanje, ali snažna poslušnost vanjštini, Crkvi, biskupu, duhovnomu ocu; osjećanje-oduševljenje, ali i razum-mjera; uvijek težiti većemu, ali uvijek većemu u najmanjem; potpuno duhovan u Bogu, ali opet potpuno u ovom svijetu; u Bogu slobodan od svijeta, ali opet ograničen ovim svijetom; potpuno bogat i jak, ali potpuno siromašan i slab; viteški plemenit i uzvišen, ali jednostavan i sasvim običan; prezirati svijet, ali i grliti ga; biti potpuno odozgo, duhovan, ali potpuno odozdo, tjelesan…
S pravom vrijedi za istinsku duhovnost ono što je sročeno kao epitaf sv. Ignaciju: Božansko je ono što je veće i od najvećega, a opet ono što se nalazi i u najmanjem. Budimo sigurni, sve drugo je od lažna duha, u nama i u drugima.