Jedan novinar sarajevske Srpske riječi (Savo Skarić) nazvao ih je „kuferašima”, stranim uljezima, došljacima. Doduše, kad tumači tu riječ, on dopušta, da ima i „poštenih kuferaša”, ali u žaru polemike – on praktično zaboravlja na to ograničenje: svi su oni samo sebični uljezi.
Ta pogrdna oznaka o kuferašima upotrebljavala se i kasnije, za kraljevske a ponekad i za komunističke Jugoslavije. Nema sumnje da je među došljacima bilo i kukolja (a gdje ga nema ?!), ali je sigurno da su mnogi od njih bili prava blagodat za zemlju u kojoj su radili. Korisno je na primjeru Ćire Truhelke vidjeti što su „kuferaši” donijeli Bosni.
Otac Zemaljskoga muzeja
Ćiro Truhelka (rođen u Osijeku 1865., umro u Zagrebu 1942.) hrvatski je arheolog i povjesničar. Njega je upravitelj Bosne Benjamin Kállay 1886. godine pozvao u Bosnu s namjerom da mu povjeri stručno vođenje bosanskog muzeja, koji je tek trebalo osnovati. U Sarajevu je tada već postojalo neko muzejsko društvo ali su to bili samo ljubitelji starina, amateri, bez ijednoga stručnjaka. Uz Kállayevu izdašnu pomoć Truhelka je uspio g. 1888. osnovati muzej u novoj zgradi na crkvenom trgu, blizu kasnije katedrale, i okupiti niz zauzetih, stručnih suradnika. Tako je Muzejsko društvo uskoro prestalo djelovati i ugasilo se samo od sebe.
Već prvih godina Truhelka vodi iskopavanja u blizini Sarajeva (Debelo brdo), a kasnije na Glasincu, gdje je istraživanje potrajalo devet godina; najprije tri godine pod vodstvom Ć. Truhelke, a kasnije F. Fiale.
Od drugih važnih arheoloških radova valja istaknuti Truhelkino otkriće i obradu sojeničkog naselja u Donjoj Dolini blizu Bosanske Gradiške od godine 1901. pa dalje. Tim istraživanjima dobila se zaokružena slika o životu sojeničkih žitelja: o njihovim nastambama, odjeći, zanimanju, domaćim životinjama, lovu, pokapanju mrtvih i njihovim vjerovanjima.
Usporedo s istraživanjem, Truhelka i njegovi suradnici odmah su pristupali objavljivanju svojih nalaza: počeli su g. 1889. s izdavanjem svoga znanstvenog vjesnika Glasnik Zemaljskog muzeja. Za europske čitatelje izdavali su na njemački jezik prevedene važnije njegove rasprave u časopisu Wissenschafliche Mitteilungen (od 1893. do 1916. i nakon 1971. pa dalje). Godina 1989. bila je obilježena kao stogodišnjica toga izdavanja pa se onda moglo sagledati kakav je golem posao bio obavljen. Do 1906. list je uređivao Hrvat iz Bjelovara Kosta Hörmannn a nakon njega Ćiro Truhelka do 1920. (uključivo).
Važan događaj bilo je i podizanje vlastite muzejske zgrade. Nakon Benjamina Kállaya postao je upraviteljem Bosne Stjepan Burián. Kad je on godine 1906. posjetio onaj muzej smješten onda blizu katedrale, Truhelka mu je pokazao zbirke i onda mu rekao: „Vaš je predšasnik ostavio i Vama jednu neriješenu zadaću – da za ovo blago sakupljeno ovdje, sagradite dostojan dom.” Burián je odmah prihvatio taj Truhelkin poziv i uskoro pristupio, u dogovoru s njim, podizanju sadašnjega muzeja. Umjesto običajne glomazne zgrade sagradili su četiri paviljona za pojedine struke. Trofak je bio golem: zdanja su zajedno s namještajem stajala 1 755 000 kru na a bila su podignuta i potpuno uređena od 1908. do 1913. Svojim raznolikim odjecima i svojim nasadima Zemaljski je muzej, i u graditeljskom pogledu, bio ukras grada Sarajeva.
Nakon I. svjetskog rata, Truhelka je iz političkih razloga bio umirovljen. Tada se zaposlio kao profesor u Skopju i onda opet (ovaj put konačno) g. 1931. bio „stavljen u stanje pokoja”, kako se izrazio kralj Aleksandar u svom ukazu o tome. Zadnje godine proveo je u Zagrebu i umro godine 1942.
Truhelka otkriva Bosnu
Pored arheologije (pretpovijesne, rimske i starokršćanske) Truhelka se s osobitom ljubavlju bavio srednjovjekovnom Bosnom.
Na prvom mjestu, ostao je zadivljen brojnim stećcima. Odmah se dao na to da ih što je moguće više pobilježi i opiše a osobito da objavi natpise i likove isklesane na njima. To je radio gotovo trajno za svoga boravka u Bosni. Od golemog mnoštva tako obrađenih spomenika navedimo samo da je opisao, možda najljepši, stećak iz Donje Zgošće i prenio ga u sarajevski muzej.
Usporedo s tim htio je potpuno ovladati bosanskim pismom, ne samo na kamenim spomenicima (stećcima i natpisima na zgradama) nego i pismom rukom pisanih djela i spisa iz starih bosanskih samostana, begovskih dopisa, iz dubrovačkog i drugih arhiva. Od njega i potječe usvojeni naziv ovoga pisma – bosančica. Iz tih spomenika prošlosti kušao je doći do povijesnih podataka. Navest ću kao primjer samo jednu izuzetno važnu listinu, koju je on g. 1911. otkrio u dubrovačkom arhivu: oporuku gosta Radina, uz koju je napisao 1911. i 1913. dvije velike rasprave. Ta je isprava uvelike produbila naše znanje o krstjanima Crkve bosanske. Želio je, zajedno s L. Thalloczyjem, sabrati i objaviti sve isprave koje se nalaze po raznim arhivima o povijesti Bosne; u tome ih je spriječio I. svjetski rat.
Za povijest srednjovjekovne Bosne važan je i njegov rad o starim bosanskim gradovima-utvrdama. S osobitom je ljubavlju istražio jajačke tzv. katakombe (nedovršenu grobnu crkvu vojvode Hrvoja, isklesanu u stijeni), kraljev grob i druge jajačke starine.
Truhelka se mnogo trudio da upozna i razdoblje turske vladavine u Bosni. U tu je svrhu naučio i turski jezik, kao sto je naučio i albanski (da bi bolje shvatio ilirske starine). Tako se osposobio da prodre u sustav nekadašnje turske uprave i njezina gospodarstva, da shvati zemljišne odnose u Bosni. Prikazao je u opsadnoj raspravi djelovanje Husrefbega; napominjem da je objavio i bosančicom pisanu ispravu Skenderbega fra Anđelu Zvizdoviću iz g. 1486.
Iznijeli smo tek nešto od bogatog Truhelkinog rada a golem dio ovdje moramo mimoići: etnografski i etnološki rad, istraživanje starih novaca, osobito slavonskih i bosanskih, i mnogo toga drugoga.
Uspješno predstavljanje Bosne
Već u samim počecima rada Zemaljskog muzeja Truhelka je znao upoznati europsku javnost s velikim otkrićima u Bosni. On je priredio niz izložaba (u sklopu drugih, europskih i svjetskih), na kojima je svijetu uspješno predstavio što je pronađeno u Bosni i posebnosti bosanske nošnje, njihovu domaću radinost, umjetnički obrt pa i prirodno blago Bosne. Navodimo ovdje važnije izložbe: u Beču (1891. i 1898.), u Budimpešti (1896. i 1910.), u Brusselu (1897.), Parizu (1900.). Skladno postavljeni, bosanski paviljoni bili su među najljepšima i pobudili silno zanimanje za Bosnu pa su onda potaknuli i znatan broj stranaca da posjete našu zemlju.
Kao posljedica tih djelatnosti njemački su stručnjaci i sami priredili neke kongrese u Sarajevu (1894. i 1895.). Truhelka je često sudjelovao u radu raznih kongresa npr. u Beču, Petrogradu, Kijevu, Moskvi, Stockholmu. Tako je on svojim predavanjima predstavljao Sarajevo u znanstvenim središtima.
Osvrt
Vratimo se ponovno na pitanje koje smo postavili na početku ovoga članka: je li pravo osuđivati došljake u Bosnu zbog toga što su doseljenici, „kuferaši”? Iz primjera Ćire Truhelke očito je da to nije pravo. Došao je u Bosnu na poziv njezina upravitelja zato što je toj zemlji bio potreban. Učinio je za njezino uzdizanje vrlo mnogo. Umjesto osuđivanja, u mjesna bi bila iskrena i trajna zahvalnost.
A takvih ljudi, koji su u Bosnu došli sa strane i u njoj časno radili svoj posao na njezinu dobrobit, bilo je mnogo: dobrih liječnika, sudaca, učitelja, tehničara, znanstvenika, graditelja, umjetnika… pa bismo mogli za mnoge navesti i pojedinačna imena. Vrijeme je da se konačno počne trijezno i nepristrano prikazivati naša prošlost: treba otvoreno navesti i slabosti ali i dobra, velika djela, ne dati se voditi političkim strastima ili se zavaravati nacionalnim predrasudama.
