Naime, do kršćanstva svijet se shvaćao kao “podrijetlo”, ovisnost o podrijetlu koje određuje sva religijska, društvena i politička zbivanja. U tom je smislu svijet, shvaćen genealoški, bio i patrijarhalno uređen, jer patrijarh, otac, predstavlja ideju genealoške ovisnosti o određenom podrijetlu. U poglavlju pod znakovitim naslovom “Božje kopile” Sloterdijk tvrdi da je upravo Isus Krist sve to postavio u pitanje. On odrasta bez oca, ne definira se zemaljskim ocem i, što je posebno važno, u svojemu “antifamilijarnom furoru” postavlja u pitanje genealošku, krvnu ovisnost o obitelji. Štoviše, Isus od onoga koji ga nasljeduje očekuje da mrzi svoje roditelje, da ostavi svoju krvnu obitelj te su kršćani u tom smislu prvi moderni ljudi (navodi sv. Franju kao tipičan primjer takve misli, tj. prekida s “ocem”). Stoga je Sloterdijk mišljenja da kršćanstvo uopće nije patrijarhalna religija. Naprotiv, ono je uzdrmalo i poništilo patrijarhalni sustav.
Zanimljivo je također da Sloterdijk u tom kontekstu tako tumači i mistiku. Za njega je mistika profinjen način sebeodređenja, autorealizacije bez genealogije, mi bismo rekli, neka vrsta laboratorija egologije. Dakako, za Sloterdijka to nije opasnost, nego to tako upravo treba biti. Tako shvaćena mistika bila je nadahnuće za novovjekovlje koje on shvaća kao prekid s genealogijom, s “filijacijom”. Posebno mi se sviđa to promišljanje o mistici jer je to uvijek bio problem pa i opasnost određene mistike ili, kako se to danas kaže, određenih “karizmatskih pokreta”. Naime, gdje se u mistici izgubi temeljna dimenzija vjere, a to je konkretna poslušnost Bogu, Crkvi, dogmi, ona se pretvara u neku vrstu egologije. Odatle je primjerice razumljivo da će “poznate” osobnosti, u politici, znanosti, u medijima, rado pristupati uglavnom “karizmatskim pokretima”, jer se tu od njih ne očekuje poslušnost, obraćenje, nego samo da budu ono što su prije bili, da zapravo samo još više pojačavaju svoj autonomni, preizraženi ego.
No, vratimo se Sloterdijku. Dakle, novovjekovlje je za njega razdoblje “slavne kopiladi”, “strašne djece” koja se više ničim ne određuje, nikakvim strukturama, i to zahvaljujući kršćanstvu koje je, nažalost, ipak kasnije “regenealiziralo” Kristovu izvornu misao. Ono što nazivamo danas “slobodnom individuom” za našega pisca nije ništa drugo negoli osoba koja je prestala biti bilo čiji “sin”, koja neprestance odbacuje svaku “baštinu”, podrijetlo, koja uvijek iznova delegitimira postojeće. Stoga se moderni čovjek više ne treba brinuti za podrijetlo, a time ni za održavanje krvnoga (potomstvo), društvenoga i političkoga sljedstva, nego jedino za to da sebe ostvari: “egoizam je uzdignut na razinu principa.” “Homo novus”, dakle, određen je “učinkovitim djelovanjem” i označava ga “anti-prokreativna gesta”.
Zastrašujuća je slika čovjeka i društva koju nam nudi njemački filozof. To je čovjek koji živi samo za sebe, bez zahvalnosti, čovjek bez podrijetla i bez potomstva. To je čovjek koji ne želi biti “sin”, čovjek bez “oca”. Tim više zastrašujuće je što Sloterdijk tako tumači Krista i izvorno kršćanstvo. Pritom propušta uvidjeti ono najbitnije, a to je da se Isus Krist razumijeva kao “Sin”. Ako bismo se pitali koja je “tajna” Kristove osobnosti, onda je to zasigurno sinovstvo, njegov intiman, neproblematičan odnos poslušnosti i ljubavi prema Ocu. Dakle, Krist ne ukida “filijaciju”, ne ukida ni ovozemaljske “filijacije”, nego ukazuje na “filijaciju” koja je istinska mjera svih ovozemaljskih “filijacija”, “filijaciju” koja tek čovjeku daje istinsko dostojanstvo, a to je biti sin, kćerka, dijete Božje u Isusu Kristu. Rekao bih da bismo se mi kršćani u adventskom i božićnom vremenu trebali na poseban način prisjetiti, ali i iznova odlučiti biti “nemoderni”, biti zahvalna i zadivljena, poslušna i slobodna djeca Božja, bezazlena Božja djeca, a ne “strašna djeca novovjekovlja”.
