Goool!

162 pregleda

Nevjerojatnije sveopći učinak sporta na ljude. Prije svega, mislim na onaj na nacionalnoj razini, u skladu sa brazilskim zahuktavanjem na sve strane. Sjećam se i ludila ranijih prvenstava, posebno ako „naši“, unatoč gotovo uvijek pesimističnim predviđanjima nacije (uglavnom sa skrivenom nadom da će biti upravo suprotno, zašto smo takvi – nepoznata činjenica oduvijek) naprave čudo. Uvijek nešto krenu traljavo, svi se naživciramo, a i njih valjda bude sramota. Malo jala, malo inata, malo obećanog financijskog stimulansa i krene to nekako i ide i ideeeeee…

Tad na scenu nastupa zanimljiva globalna medicinska pojava koja zahvaća i najosjetljivije dijelove stanovništva – djeca u vrtiću točno znaju čiji gležanj je u upitnom stanju, a tko bi možda ipak mogao već sljedeću utakmicu odigrati. Čak i tete u kvartovskoj trgovini, preko polubijelog i 20 deka parizerice, razmjenjuju s kupcima informacije od državnog i svenacionalnog interesa o tome kojem nogometašu trakica za kosu bolje stoji i je li „on“ još uvijek s onom „štracom“ od manekenke koja ga, definitivno, nije zaslužila, ali „znaju takve…, hm, a jadne poštene cure…“

U isto vrijeme pripadnici muškog spola treće životne dobi, nezainteresirani za modne dodatke nacionalnih zvijezda i žgoljavih iskvarcanih im privjesaka, ovisno o godini proizvodnje, kunu se u Bearu, Sliškovića, Sušića ili nekog trećeg.

Konačno dolazimo do najugroženije skupine kada je nogometno ludilo u pitanju: kritična masa pripada dobnoj skupini između 10 i 40 godina otprilike (dobro sad, plus – minus, nije u dan). Spol – nebitan, iako su nešto jače zastupljeni muškarci. Zanimanja – raznih, u današnje vrijeme, nažalost, najčešće „zaposleni“ na zavodu.

Zajednički simptomi svih zahvaćenih „nogometitisom“ su slijedeći: urlanje, cviljenje, urlikanje i škripanje zubima, sporadično skakanje „iz mjesta“, oblačenje u nevjerojatne izvedenice nacionalne zastave raširene po svim odjevnim i „obuvnim“ predmetima i dodatnoj opremi, zakrvavljene oči (zbog onog „sudca majmuna“), te svakako davno „prebačena“, po količini inače godišnja, potrošnja piva, čipsa i ostalih sportskih pripravaka naguranih u svakom dijelu stana, kuće, pseće kućice, nastambe bilo koje vrste.

Bolest se nemilosrdno širi na automobile, prozore, štandove, suncobrane, obraze i ostale manje ili više izložene dijelove tijela, te su u svim dijelovima države zahvaćene brzoširećim oboljenjem jednako prekriveni nacionalnim bojama u svim verzijama. Još je jedno obilježje navedene pošasti potrošački neodoljiva potreba za posjedovanjem – novog televizora! Ma rekao bi čovjek da u ovoj zemlji prije prvenstva nije ni bilo televizora, uopće, nikad, ni jedan… Ni čut!

Pri prolasku gradom neminovno se uočava naslonjena na polovicu kanti za smeće ambalaža nove „dalekovidnice“ i to, normalno, veće od susjedove, a ipak nikad, baš nikad dovoljno velike. Reklo bi se da uz novine daju TV gratis koliko ta nasušna potreba za novim sjajnim centimetrima, tj. inčima, uzme maha…

Kupiti, kupiti treba! A računi? Već će se nekako platiti, samo me sad pusti da gledam… Posebno jak oblik oboljenja u vidu takvog vrhunskog trenerskog iskustva, procjene i briljantne taktike svakog prosječnog stanovnika mile nam države, do nedavno mirnog i bezazlenog, zgurenog u prolazu, onog što za njega kažu „ne znaš ide li k tebi ili od tebe“, da bi čovjek pomislio da u ovoj državi samo sportske akademija cvatu. Otkazuju se roštilji, godišnjice, rođendani… „ A i ti baba, baš sad našla umirati! Strpi se do finala, onda lijepo i polako, kao svaka čestita žena…“. Ma koga briga za političke afere, zakone „ispod stola“, nove namete i afere bahatih kupovina u državnoj upravi? Znaš li ti koliko je važna večerašnja utakmica? I grlit ćemo se, okupljati i slaviti, pjevati i čut će se „aaaaaa!“ i „oooooo!“ kao po naređenju na svakom uglu.

I zato molim našu vladu da uvidi značaj ulaganja u nogomet kao jedinu kapitalnu investiciju u ovoj državi koja je očito glavni kotač zamašnjak osobne potrošnje i duševnog zdravlja svekolikog stanovništva. U to ime predlažem da za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu dan traje barem 48 sati zbog produženog učinka na zdravlje i sveopće raspoloženje inače bezvoljne mase. Ma kakvi sedativi! Naskačeš se, izdereš se, brate, na sav glas i miran si do sutra. Aaajmo naši!!!