Zašto je to tomu tako, postoje najrazličitija mišljenja, ali nekako mi najbolji odgovor na to pitanje daje jedna karmelićanka, Edith Stein, sv. Terezija Benedikta od Križa, u svojim promišljanjima o razlikama između muškarca i žene. Njezina promišljanja u cijelosti potpisujem i želim ih s vama podijeliti.
Edith Stein tvrdi da, prema knjizi Postanka, muškarac i žena imaju trostruku zadaću: spoznavati, uživati u stvorenjima i stvarati-oblikovati. Muškarac se više ostvaruje u prvoj i trećoj zadaći. On izgara za “stvari”, a manje za osobe. Jako dobra misao. Odbojni su mi oni “tetkasti” muškarci, muškarci koji se vrte oko svoje osobe i nisu spremni prijeći na “stvar” i poništiti se za neku viziju, ideju. Jer, pravi muškarac je vitez, onaj koji zbog “stvari”, vizije, ideje, Boga, poništava samoga sebe. On njeguje prema sebi neku vrstu mržnje, živeći u cijelosti za ono što ga nadilazi. Odatle postaje razumljivo zašto su muškarci skloni alkoholu, nije im problem “poništiti se” alkoholom, nestati u “stvari”, pa makar to bio i alkohol. No, vratimo se Stein. Prema Stein, dobra je stvar što muškarac izgara za stvari, ali to može otići u jednostranost. Tada muškarac više ne zna uživati u osobama, u svojoj ženi, djeci, nema ni vremena za osobe, ide mu na živce i žena i njezini “osobni” problemi. Zato se muškarac puno lakše negoli žena pretvara u neljudskoga monstruma. Isto tako, u opasnosti je da si naruši zdravlje, da u posvećenosti “stvari” nerazborito dovede u opasnost i sebe i druge. Zato je dobro, parafrazirajući Stein, da muškarac ima ženu kao “protuotrov” svojoj pogrješno življenoj muškosti. Žena uči muškarca “osobnomu”, uživanju u osobama i njezi za osobe.
Žena pak od triju zadaća najviše ostvaruje drugu, a to je uživati. Ona uživa u stvorenjima, osobama. Njezina je zadaća biti osobna, rađati osobe, njegovati, čuvati i razvijati osobe. Žena je u tom smislu pomoćnica i suputnica drugima, tvrdi naša karmelićanka. Njezina je sreća dijeliti život drugoga, u svemu sudjelovati s drugim, u najvećemu i najmanjemu, u radostima i patnjama, ali i u poslovima i problemima. Ili još ljepše: “Ljubeći predati se i potpuno postati vlasništvom nekoga drugog, a ovoga drugog sasvim posjedovati, jest duboka težnja ženskoga srca.” Ali i žena nije lišena iskvarenosti. Dok se muškarac može pogubiti u “stvarima”, žena se može pogubiti u “pretjeranoj osobnosti”. Sebe i druge može prekomjerno zapošljavati svojom osobom, čas taštinom, čas potrebom za hvalom i priznanjem. Brbljavo se priopćava, indiskretno zadire u tuđe “živote”, ili ništa ne radi te samo uživa u sebi (sindrom ulickane Marije Magdalene), ili previše radi da dokaže sebe (sindrom radine Marte). Žena je također sklona posjedovanju osoba, ali i plašljivom-škrtom zgrtanju svega i svačega. Naposljetku, žena puno lakše, za razliku od muškarca, tvrdi Edith Stein, propada u čisto nagonsko i teži neposlušnosti. Zato je muškarac naravni protuotrov pogrješnoj ženskosti. Žena čini otklon od svoje pretjerane osobnosti tako što postaje suputnica i pomoćnica muškarcu, tako što poslušno sudjeluje u muškarčevim pothvatima, a ne da, kako je to često slučaj, suparnički prkosi muškarcu. Otklon od svoje osobnosti žena čini i kroz posao, radinost, gdje se posvećuje “stvari”, a ne sebi.
Bilo kako bilo, nađoh odgovor na pitanje zašto mi, muškarci, rado uživamo u alkoholu. Eto, usput smo i saznali nešto o ženi i o muškarcu. Zapravo, Edith Stein uči nas, i žene i muškarce, kako postoji i nadnaravan lijek i za jedno i za drugo, a to je molitva i euharistijski život: “Život žene (muškarca) koji božansku ljubav treba imati kao unutrašnju formu, morat će biti euharistijski život. Zaboraviti samu sebe osloboditi se svojih vlastitih želja i zahtjeva, steći srce za sve tuđe nevolje i potrebe – to se postiže samo svakodnevnim povjerljivim ophođenjem sa Spasiteljem u tabernakulu.”
