Početna stranica » O autoritetu

O autoritetu

347 pregleda

Ne znam jeste li ikad susreli šefove određenih firmi, ravnatelje određenih institucija, ali i određene biskupe, svećenike, župnike koji su imali nad vama vlast, ali su se nastojali prema vama ponašati sasvim "kulerski", pristupačno, prijateljski.

Tapšali su vas po ramenu, odmah nastojali prijeći na “ti”. Nećkali se kad ste im davali za stolom prvo mjesto, ili su pak uvijek bili nekako previše izravni s vama, oslovljavali vas nadimcima da pokažu prisnost i sl. Ja jesam, i uvijek mi je to bilo jako odbojno. Ipak, na kraju, premda me tapšaju po ramenu, sutra će mi već doći i zapovjediti: “Učini to i to!” Razmišljao sam o mogućem razlogu te moje odbojnosti. Htio bih ga podijeliti s vama, u nadi da se nešto istine u njima krije.

Čini mi se da je tomu glavni razlog današnja kriza autoriteta. Naime, autoritet je određena konkretna ljudska stvarnost koja predstavlja obvezujuće, te to obvezujuće zahtijeva od drugih. Primjerice, roditelji su autoritet djeci, ukoliko predstavljaju obvezujuće za djecu te to isto zahtijevaju od njih. Autoritet je i biskup, svećenik, ukoliko svojom službom predstavlja obvezujuće i to zahtijeva od svojih vjernika. Nadalje, autoritet ne počiva na vlasti, moći, ali ni na osobi, jakoj osobnosti. Autoritet dakako podrazumijeva vlast i moć, autoritet je također uvijek osoban, ali njegova je uloga ponajprije reprezentativna, on predstavlja nešto obvezujuće. Smisao autoriteta proizlazi iz činjenice da je čovjek konkretno, povijesno biće koje se nalazi u konkretnim odnosima. Nije mu dovoljno samo slijediti opće moralne zakone, nego mu je potreban autoritet koji će regulirati konkretne odnose s ljudima. No, autoritet je potrebit i samomu moralnom zakonu. Jer, postavlja se pitanje odakle moralni zakon, zašto ga treba slijediti. Odgovor na to pitanje dolazi opet od autoriteta: treba ga slijediti zato što je to Božji zakon, zato što iza toga općega i apstraktnoga stoji osoba, Bog. Iz toga proizlazi da sama ideja autoriteta počiva na religijskomu, na činjenici predstavljanja nečega krajnje obvezujućega, dobroga i istinitoga, božanskoga.

Živimo u vremenu krize autoriteta, i to pod dvostrukim vidom. Prvo, onima koji bi trebali imati autoritet, mi im ga ne priznajemo, jer želimo biti autonomni, ne želimo da nas netko nečim obvezuje. Drugo, oni koji sami trebaju imati autoritet (roditelji, biskupi, svećenici) to ne žele biti, sami ne žele imati reprezentativnu ulogu, niječu je i relativiziraju, kako sam to istaknuo na početku ovoga promišljanja. I tada se događa ono što nije samo odbojno, nego i opasno. Jer, gdje nema autoriteta, tamo vlada samovolja, odnosno “meka diktatura” koja je daleko opasnija od tzv. “tvrde diktature”. Naime, oni koji imaju službu autoriteta, ali je relativiziraju prisnoš­ću s vama, posebno su opasni, jer odnos s vama ne žele graditi na temelju autoriteta, dakle na temelju onoga što obvezuje vas, ali i njih! Zato su te osobe samovoljne, profinjeni diktatori, zahtijevaju od vas što uopće ne bi smjeli zahtijevati, nikad ne znate kako će se ponašati, jer se sami nisu podredili činjenici autoriteta, dakle onomu što i njih obvezuje. I k tomu, a što mi je posebno važno istaknuti, u vama otupljuju oštricu kritike. Budući da sami relativiziraju autoritet spomenutom prisnoš­ću, na neki način i vas zavode da i vi to činite, da relativizirate autoritet. Ali upravo tom relativizacijom vi sebi oduzimate snagu kritike i pružanja otpora! Prisnost s njima vam guši moć kritike: kako i sami, poput njih, više ne vjerujete u autoritet, nemate se na što pozvati, na nešto obvezujuće, koje će vam omogućiti kritiku. I tako te osobe na fin, mekan način vama vladaju, i to neviđenom samovoljom koja nema granica.

Stoga vam savjetujem: natjerate te osobe da budu autoritet, budite s njima distancirani, hladni, ne dajte da vas uhvate u prisnost oslovljavanja “ti”, u gnjecanje i tapšanje po ramenu. Naprotiv, natjerajte ih da budu autoritet, da se tako ponašaju, da se sami podlože onom obvezujućem koje obvezuje i njih i vas. Upravo se u autoritetu nalazi prostor slobode i za njih i za vas, prostor kritike, ali i prostor istinske poslušnosti. A ako hoćete, onda i istinske prisnosti.