Početna stranica » Praznovjerje

Praznovjerje

114 pregleda

Hajdemo biti iskreni – malo je onih koji se barem jednom u životu nisu uhvatili za dugme kad su sreli dimnjačara i koji su, čvrsto stisnuvši oči, bez da ikome kažu o čemu, poželjeli želju?

Kad smo bili djeca dodatno smo otežavali „pravo na želju“ u ovom slučaju pa smo između dugmeta i želje zgurali pravilo da prije toga moraš vidjeti pticu u letu, brkatog muškarca i ženu s naočalama (iako bi često moglo i obratno, bez problema!), pa tek onda želja… Primjerice, bubamari i djetelini svi se veselimo, vjerovali ili ne. Neka ih, za svaki slučaj, pomislimo.

S druge strane, većina baš ne voli petak trinaesti, crnu mačku kad prelazi preko ceste ili kad se ne može izbjeći prolazak ispod otvorenih ljestvi. Ljudi su kroz svoju povijest, zbog straha izazvanog vlastitim neznanjem, neopravdano zazirali od crnih životinja, kao i od ljudi koji su na bilo koji način bili drugačiji od ostalih, jednostavno označeni, bez svoje krivnje i volje. Ma koliko to okrutno bilo, navike se teško mijenjaju.

Postoje vjerovanja u kojima se ponekad nazire njihov nastanak, ali i ona koje je gotovo nemoguće shvatiti. Takvo je, primjerice, vjerovanje vezano uz pronalazak izgubljenog predmeta uz pomoć, u narodu omiljenog, svetog Ante. Dobro, uzdanje je pomoć samo po sebi, ali koje obrazloženje ima dodatak cijeloj priči nije mi jasno?

Naime, pri traženju izgubljene stvari ljudi vrlo često „obećaju“ nešto svetom Anti, najčešće plaćanje mise, neki novčani prilog (pogađamo se i sa svecima, tako ih valjda smatramo svojima!), a za sve vrijeme traženja škare trebaju biti otvorene i postavljene sa vrhom prema dolje!? Kakve veze imaju sveti Ante i škare?

Moram priznati da me ta maštovitost oduvijek fascinirala! Neka su vjerovanja lako, logično objašnjiva – npr. ako se prospe sol, bit će svađe. Normalno da će biti, nekad je sol bila skoro po cijenu zlata! Kad se prolije kava ili nas ptica „pozdravi“ po odjeći u letu, kažu – dobitak, sreća. Jasno, lakše je tako prihvatiti događaj nego se ljutiti zbog neminovnog čišćenja. Jedno od simpatičnijih vjerovanja bilo je ono koje sam čula od starih baka još kao dijete – ne smiješ se navečer gledati u ogledalo ili se češljati, vile ti kradu ljepotu! „Ih, što će se nakrasti!“, pomislila bih zlurado i smijala se kako su se preračunale.

Izgleda da ponekad ipak treba ostaviti ljudima „vjerovanja“, barem ona simpatična, bezazlena, koja ne štete drugima. Sitni materijalni gubitak lakše podnesemo ako povjerujemo da je to dobar znak, naznaka sreće, a iščekivanje zadržava pravu vrijednost i produžava trajanje malih, ali slatkih, nevinih radosti življenja.

Vjerovanje koje mi je obilježilo važan dio ranog djetinjstva vezano je za baku. Naime, ona je, valjda zato jer je do vikenda, pred nedjelju, obavila sve što je naumila za taj tjedan, da ne gubi ozbiljan radni dan, kod svoje krojačice išla uvijek subotom. I mene je vodila sobom, zna se! A ta njezina krojačica, šutljiva starija neudana djevojka, živjela je, prema shvaćanju 6-7 godina stare djevojčice, u pravom bogatstvu, Ali-babinoj spilji! Bila je kraljica koja je vladala kraljevstvom dugmadi, najljepših i najsjajnijih koje ste vidjeli u životu i svakako nezamislivih oblika i veličina. Drugi dio njenog kraljevstva činila je eksplozija boja platna raznoraznih veličina i namjena od kojih su tijekom njenih više ili manje kreativnih krojačkih aktivnosti ostajali mali, njoj neiskoristivi komadi – krpice, restlovi, kako god… I ti restlovi kao najdragocjenije blago virili su iz mojih džepova i bakine torbe kad bismo se vraćale kući. Po povratku najčešće nije bilo vremena za ozbiljnije prebiranje po donesenom blagu i teško bih dočekala jutro. Svrbjeli su me prsti od želje da se dočepam škara i iglica (jasno pod strogim nadzorom) s obzirom da su moje lutke vapile za novim modelima i teksturama iz kolekcije jesen-zima. Prema pravilu, sljedeći dan bila je nedjelja, a tada mi baka nije dala ni primirisati željenom alatu jer je to „rad“, a “nedjeljom se ne radi, pa se i ne šije, jer ćeš se ubosti”. Mrzila sam bakino „vjerovanje“i mučilo me nestrpljenje, najgore u životu, čini mi se, jer su stvari do ponedjeljka uvijek nekako izgubile na privlačnosti.

Izgleda da ponekad ipak treba ostaviti ljudima „vjerovanja“, barem ona simpatična, bezazlena, koja ne štete drugima. Sitni materijalni gubitak lakše podnesemo ako povjerujemo da je to dobar znak, naznaka sreće, a iščekivanje zadržava pravu vrijednost i produžava trajanje malih, ali slatkih, nevinih radosti življenja. Analizom, ogoljivanjem, osiromašit ćemo ovu majušnu, zaigranu stranu ljudske duše… A, kako netko reče, ogoljena misao baš i nije nešto…