Odjednom mi se javljaju osobe koje mi se do tada uopće nisu javljale ili me jedva poznaju, šalju mi poruke, čestitaju mi samim time što sam bio na televiziji. Drugi pak susretnu me na ulici ili u trgovini i u njihovim pogledima uočavam kako me gledaju s ponosom, jer su me baš oni susreli. Neki opet, koji me baš i ne vole, nakon televizijskih nastupa, htjeli to ili ne, boje me se ili pokazuju strahopoštovanje. Zaista čudnovato, jer vjerojatno većina i ne zna što sam rekao na televiziji ili u biti ja nisam uspio ništa pametno reći (da, i to se događa), ali njima to i nije važno, bitno im je da sam bio tamo, da su me vidjeli. Iskreno ću reći, to je jedan od razloga, ima i drugih važnijih, zašto prezirem televizijske nastupe, odnosno zašto bi ih svaki istinski mislilac trebao prezirati. I još nešto, priznajem da uopće ne smatram istinskim misliocem onoga koji se često pojavljuje po medijima, a još više na televiziji. Za mene je takav mislilac misaono apsolutno beznačajan. Dakako, svjestan sam da bih mogao, kako to neki i čine, jako dobro manipulirati ljudima i njihovom opčaranošću televizijskim slikama, znajući da se u slici, u što većoj gledanosti, krije golema moć, u smislu: učini sve da te ljudi gledaju i bit ćeš moćan. Da, slika je moć, biti gledan znači biti moćan.
Teološki gledano, ta moć slike idolatrijska je moć. Naime, idol ne želi gledati, nego želi biti gledan. Idol nema očiju. On nema očiju, jer njegove oči ne traže druge oči, on ne želi susret oči u oči. Zato je razumljivo da Bog u Sv. pismu ne želi biti gledan od strane ljudi, zabranjuje da ga se gleda. Zašto? Zato što ne želi biti moćan bez očiju, na temelju puke gledanosti: On prezire takvu moć. Njegova se moć krije u osobnomu susretu oči u oči, a to znači u “duhu i istini”. Bog, upravo zato što je Bog, mogao bi savršeno manipulirati nama svojom slikom, ali on to ne želi. Neizmjerno nas poštuje i želi da ulazimo s njim u odnos koji će se događati oči u oči: u razgovoru, po slušanju njegove riječi. Jer, Bog ima oči: Bog ne želi biti gledan (idol), on želi gledati nas (Bog Ikona) svojim očima kako bismo mi gledali njega svojim očima (mi ikone). To je zapravo i krajnji smisao starozavjetne zabrane slikovnoga predstavljanja Boga: Bog želi nas gledati, želi da se izložimo njegovu pogledu.
A kakav je to pogled? To je pogled pred kojim si nemoćan: razotkriven u bijedi, grješnosti, neistinitosti, lažima, licemjerju. To je pogled pred kojim spuštaš svoj pogled, pred kojim se stidiš, pred kojim se ne namećeš i ne naslikavaš. Da, to je pogled Božje pravednosti. Ali to je i pogled koji te čini istodobno moćnim u toj nemoći: ništi učinjene grijehe, budi u tebi nadu, otvara ti nove mogućnosti, i da, stvara te novim. To je pogled pred kojim uvijek možeš podići svoj pogled, jer je Božji pogled stvaralački i otkupiteljski. Da, to je pogled Božje neizmjerne ljubavi, koji poziva da i sam ljubiš. Zato Božje gledanje nema ničeg idolatrijskoga. To postaje čudesno vidljivo u Isusu Kristu koji je “ikona Boga”. On nije idol, u njemu je Bog stvarno dobio oči, kojima nas gleda kako bismo mi njega gledali, oči u oči.
I tko je zagledan tim Kristovim pogledom, nema više potrebe biti idol, tražiti moć u slikama, biti gledan, nema potrebe za najrazličitijim naslikavanjima (televizijskim, “fejsbukovskim”). Jer, tko je pronašao oči drugoga, tko je gledan u ljubavi, taj nema potrebe za drugim gledanostima. On samo želi gledati tu osobu i biti gledan tom osobom. Neizmjerna potreba za gledanošću, potreba za najrazličitijim naslikavanjima svjedoči o dubokoj samoći današnjega čovjeka, koji može tako duboko zapasti u vlastitu bijedu da izgubi oči, da ne želi više gledati oči u oči, nego propada u vlastitoj idolatrijskoj gledanosti.
Ne znam jesi li ti, čitatelju, pronašao oči ljubavi, jesi li gledan pogledom i gledaš li osobu koja te ljubi. Ako jesi, onda znaš o čemu govorim. Ako nisi ili si zapao toliko duboko u jad idolatrije, potraži Božji pogled u Isusu Kristu, oči u oči.
