Objavljeno:
11. 06. 2022. 09:00

Kako pomoći djetetu u ranoj dobi, a i samomu sebi u odrasloj dobi, kako bismo ostvarili komunikaciju s drugima?

s. Jelena Antolović

Čovjek se već u drugoj godini života suočava s teškoćom srama, koja će ga možda pratiti i cijeloga života. Najprije će sramežljivo dijete u osjećaju nesigurnosti pred odraslom osobom ili vršnjakom zabiti glavu u krilo roditelju ili odgojitelju kako bi se sakrio. Ako takvo dijete pitamo zašto se skriva, odgovorit će kako se boji. Čega? Uglavnom ne želi razgovarati, nego se samo krije da ga drugi ne vide. Postavlja se pitanje – zašto se stidimo? Kako pomoći djetetu u ranoj dobi, a i samomu sebi u odrasloj dobi, kako bismo ostvarili komunikaciju s drugima?

Osjećaj srama često ima svoje uzroke u roditeljskoj kritici, odbijanju ili čak zlostavljanju. Prema nekim psihoanalitičarima (H. Kohut i A. P. Morrison), korijen srama leži u iskustvu nedostatka empatije u životu te isto tako u osjećaju nesigurnosti koji je plod uskraćenoga empatijskog pristupa roditelja u radnom djetinjstvu. Možda će neki roditelji, još više učitelji i oni kojima su djeca povjerena u odgojno-obrazovnom sustavu reći da današnjoj djeci i omladini malo srama čak ne bi bilo na odmet ili da je pristup roditelja koji je nekoć bio prisutan u odgajanju i discipliniranju od njih pravio ljude kako Bog zapovijeda. Po takvima, današnji pristup proizvodi naraštaje bez obraza.

Ipak, dobro bi bilo naći mjeru strogosti u odgajanju pogotovo ako uvidimo da dijete ima problem u komunikaciji s okolinom te mu pomoći nadilaziti ove teškoće što ranije. U trenutku stida nismo u stanju vidjeti osjećaje drugih, nego samo svoje vlastite osjećaje i muku. Osoba koja je posramljena osjeća kako joj srce ubrzano kuca, mijenja se ritam disanja, ima trenutna ograničenja u vlastitom govoru te nesigurnost u samoga sebe. Kod takvoga jakog osjećaja, koji gotovo da paralizira, uglavnom nemamo snage i ne razmišljamo o osjećajima onoga pred kime osjećamo stid.

Stoga se preporučuje vježbanje u tom trenutku. Malim koracima treba pokušati pristupiti postiđenoj osobi kao osobi koja ima svoje potrebe. Druga djeca mogu pomoći vršnjaku koji je pao ili mu dodati predmet koji mu je ispao kako se ne bi zastidio toga čina. Takve situacije ne treba forsirati, nego u spontanom trenutku potičemo dijete da bude uključeno. Važno je dakle osjetiti potrebe i pomoći im da na te potrebe odgovore, kroz uspostavljanje komunikacije.

Preporučujem sramežljivoj djeci predškolske dobi slikovnicu Miš lavljega srca spisateljice Rachel Bright. Priča govori o mišu koji je malen u odnosu na druge životinje. Teško mu je jer ga ne zovu na igru ili jer druge velike životinje na njega sjednu ili mu stanu na rep. Konačno se miš odlučuje na strašan plan usprkos strahu što ga koči. Odlučuje pristupiti najvažnijemu među životinjama, lavu, i zamoliti ga da ga nauči rikati. Iznenađujući obrat događa se kada se lav uplaši miša, na što ga miš mora umirivati i predlaže mu prijateljstvo. Priča završava porukom: Bio velik kao div ili malen kao mrav, svakomu od nas u srcu se kriju miš i lav.

Tekst je pisan u rimi i ima lako pamtljive dijelove koje će djeca rado ponavljati za vama. Ilustracije su također lijepe (autor Jim Field), a djeci će biti vrlo primamljive. S nešto starijom djecom moći ćete razgovarati o sadržaju priče i sjetiti se situacija kojih smo se bojali, a poslije se pokazalo da je to bio neopravdan strah.

Osnovnoškolci i adolescenti povlačit će se u sebe i biti nesigurni u društvu najčešće zbog tjelesnoga izgleda, ali i zbog straha da na nekom području nisu dovoljno dobri te da će biti ismijani od vršnjaka. Adolescent kada primijeti nekoliko akni na licu, najradije ne bi išao u školu dok to ne prođe, pogotovo ako je sramežljive prirode. Može prolaziti prave more umišljajući da svi vide samo akne. I u ovim trenutcima mogli bismo pokušati napraviti mali hrabri korak kao kod miša i lava u priči od maloprije. Ako samo nekome zaželimo dobro jutro u liftu, na autobusnom kolodvoru, prijatelju iz školske klupe, učinili smo mali korak. Ako bismo smo malo porazgovarali s kolegama iz razreda, mogli bismo vidjeti kako i oni imaju svoje probleme: Martina gleda hoće li je Ivan pogledati, Marka boli zub, Tea ima tremu pred ispit, Lucija zbog neke svoje nervoze gricka nokte...

Ako i u odrasloj dobi imamo razdoblja nesigurnosti i sramežljivosti, dobro bi došlo da se poput djece ili istraživača zaigramo. Dijete istražuje okolinu i promatra što će se dogoditi ako primjerice pusti autić niz kosinu. Kojom će se brzinom kretati dokle će stići i što ako podigne kosinu da bude strmija? Prvi korak jest započeti igru kojoj ne zna ishod i zato je ona zanimljiva.

Slično i u međuljudskim odnosima. Stvar je itekako nepredvidiva jer ako i stvorimo pretpostavku, u kontaktu s drugim uglavnom će se dogoditi posve originalna situacija koju nismo mogli tako zamisliti. Ni naša reakcija nama nije očekivana jer smo uvjetovani reakcijom drugoga. Umjetnici se jednako tako igraju. Iznose u javnost svoju zamisao i hrabro i sa zanimanjem čekaju reakciju publike. Da znaju kakva će reakcija biti, stvaranje ne bi bilo toliko zanimljivo. Naša nespretnost ili hrabrost u odvijanju situacije kada stupamo u kontakt možda će nas kao odraslu, pomalo sramežljivu osobu, nasmijati, a onomu nasuprot nas biti simpatična.

Bolest i tjelesni nedostaci u odrasloj dobi poput ćelavosti zbog primanja kemoterapije, nošenje štaka zbog različitih oboljenja, pa i oblačenje siromašnije i skromnije od drugih i odrasle osobe dovodi do toga da se najradije ne bi kretali gradom među ljudima, niti išli u crkvu ili na drugo masovno okupljanje. S druge strane, sjetimo se sebe samih i koliko nam je zapravo nevažno kada nekoga na ulici vidimo drukčijega. Svaki ljudski život ima dovoljno opterećenja, zabave, planova, prošlosti... A ako osoba ima vremena napretek, da bi se nama bavila, takvo mišljenje nije nam ni važno.

 

BOG MOG DJETINJSTVA

On bijaše svuda i u svakom času

u prostoru, u vremenu

 

Ja živjeh u njem

i nikad nikud ne mogoh izići

iz njega, izvan njega

 

Ni samom mišlju ne mogoh na kraj stići:

dokle god je misao dopirala, on je uvijek bio dalje, dublje

bez kraja na svakoj strani.

 

A. B. Šimić

 

Izvor:
Svjetlo riječi