Osim samostana Noravank, na rijeci Amaghu postoji još jedan istoimeni samostan, u blizini Gorisa. Stoga se ponekad ovaj samostan naziva upravo Noravank na Amaghu.
Samostanski kompleks poznat je između ostaloga po glavnoj crkvi, dvoetažnoj crkvi svete Bogorodice ili crkva Astvatsatsin, koja omogućuje pristup drugom katu preko jako uskoga zidnog stubišta, dok stube strše iz zida. Nakon što je samostan podignut, u 13. i 14. stoljeću, postao je biskupsko sjedište pokrajine Sjunikte. Prema tome, glavno religiozno, a kasnije i kulturno središte Armenije jer je bilo povezano s bliskim Gladzorom koji je u to vrijeme bio glasovito sveučilište i knjižnica.
Noravank je 1205. godine osnovao biskup Hovanes, bivši opat Vahanavanka, nedaleko od današnjega grada Kapana u pokrajini Sjunik. Samostanski kompleks obuhvaća također crkvu sv. Karapeta, kapelu sv. Grgura s nadsvođenom dvoranom i već spomenutu crkvu svete Astvatsatsin. Pored crkava koje su danas obnovljene, kompleks je obuhvaćao i niz danas razrušenih raznih državnih zgrada i brojne hačkare koji se nalaze unutar i izvan granica kompleksa. Sam Noravank je bio svojevremeno i rezidencija prinčeva iz obitelji Orbelian. Premda prvotno nije bio utvrđen, u 17. i 18. stoljeću ga okružuju kamenim bedemom.
Veličanstvena crkva svete Bogorodice građena je u čast princa Burtela Orbeliana, koji ju je financirao, te se još naziva Burtelashen. Crkva se nalazi u jugoistočnom dijelu kompleksa, a dovršena je 1339. godine. Smatra se remek-djelom Momika Vardpeta, koji je prije toga gradio crkvu u Areniju. To je bio je i njegov posljednji posao, a u blizini crkve nalazi se njegov grob s hačkarom koji je skromno uređen i datira iz iste godine kao završetak crkve. Crkva je u prvobitnom stanju odolijevala stoljećima, ali je s vremenom propadala te je obnovljena 1997. godine. Tada je obnovljen brod crkve i njezin konusni krov, prema prvobitnom izgledu na temelju postojećih fragmenata. U prizemlju crkve nalazile su se grobnice obitelji Burtela Obeliana. Do gornje etaže crkve stiže se uskim vanjskim stubama.
Sama crkva predstavlja vrijedan umjetnički spomenik i podsjeća na toranj starih grobnih konstrukcija iz prvih godina kršćanstva u Armeniji. Tim više što je prizemlje pravokutnoga tlocrta, a bilo je predviđeno kao obiteljska grobnica. Dio crkve na etaži u obliku je križa i bio je spomen-hram okrunjen višestrukim stupovima u obliku rotonde.
Burtelashen je glavna i dominantna crkvena struktura Noravanka jer predstavlja troslojnu strukturu zgrade koja se temelji na povećanju visine u kombinaciji s teškom osnovom koja je podijeljena u sredini i poluotvorenim vrhom. U skladu s tim, crkva ima skromnije ukrase u donjim dijelovima i mnogo bogatije u gornjem dijelu. Osnovni ukrasi su u vidu dekorativnih elemenata, kao razni stupovi, mali lukovi, profilirani križevi različitih oblika, rozete i pleteri te reljefni ukrasi oko prozora i vrata.
Zapadni zid crkve je posebno ukrašen, a važnu ulogu igraju konzolne stube koje vode na gornju etažu, s profiliranim podestima. Na gornjoj etaži vrata su uokvirena širokim pravokutnim pleterom s preponama u gornjem dijelu i stupcima. Tu su i trake raznih dimenzija, uglavnom određenih geometrijskih oblika i često zamršenoga oblika. Između vanjskoga dijela i zaobljenoga otvora na ulazu u gornju etažu postoje prikazi golubice i sirene s okrunjenom ženskom glavom. Taj se motiv naširoko koristio u armenskoj umjetnosti 14. stoljeća, a i u arhitekturi ranijih vremena, kada su vladale minijature i djela primijenjene umjetnosti, na raznim posudama i zdjelama.
Ulazni timpan crkve ukrašen je plitkim reljefom koji prikazuje Bogorodicu s Djetetom Isusom i arkanđele Gabrijela i Mihaela uz bokove, a u gornjem dijelu Krista s apostolima Petrom i Pavlom. Za razliku od reljefa koji se nalaze u sakristiji, ovi su urezani na ravnu površinu. Scene se razlikuju po svojoj plastičnosti, mekoći modeliranja i isticanju pojedinih detalja odjeće. Reljefi osnivača samostana i crkve prikazani su na tri stupca u zapadnom dijelu rotonde. Slika se sastoji od reljefnih likova Bogorodice s djetetom, kako sjedi na prijestolju, a dvojica ljudi stoje u bogatoj odjeći, a jedan od njih drži model hrama.
Druga, manja crkva je crkva sv. Karapeta, a nešto je starija. Građena je u obliku kvadratnoga križa s brodom i kupolom. Gradnja je trajala od 1216. do 1227. godine. Danas je od originalne građevine očuvan tek sjeverni zid jer je crkva urušena u potresu. Izgrađena je po nalogu kneza Liparita Orbeliana, a 1340. godine potres je uništio kupolu crkve koju je 1361. godine dao pregraditi arhitekt Siranes. Godine 1931. kupola je oštećena u drugom potresu, a 1949. godine krov i zidovi crkve su popravljeni, da bi u potpunosti bila renovirana 1998. godine.
U zapadnom dijelu crkve nalazi se podzemni dio s impresivnim gavitom (stubom) izgrađenim 1261. godine, a ukrašen prekrasnim hačkarima i nizom nadgrobnih spomenika na podu. U ovoj crkvi nalazi se i mauzolej princa Smbata Orbeliana. Sam gavit je vjerojatno jedan od prvobitna četiri stupa, koja su vjerojatno uništena u potresu. Taj dio je bio prekriven novim krovom u obliku ogromnoga kamenog šatora s horizontalnim podjelama, oponašajući drveni krov hazarashen tipa koji se nalazio na seoskim kućama. Strop ima četiri reda nosača koji tvore stalaktitni svod s centralnim otvorom za svjetlo na vrhu. Ipak, to je slabo osvjetljenje za duboke niše s hačkarima te interijer poprima sumorni izgled.
Vanjski ukrasi smješteni su na zapadnom pročelju, uz glavni ulaz. Tu su dva niza od trolista s natpisom. Druga dvoja vrata ispunjena su ukrasima uz sliku Bogorodice koja sjedi na orijentalan način na tepihu s djetetom između dva svijeta. Ukras također ima i velika slova s upletenim mladicama s lišćem i cvijećem. Tu su i drugi ukrasi ove crkve s natpisima.
Tu je i crkva svetoga Grgura, čija je jedna strana naslonjena na sjeverni zid crkve sv. Karapeta tijekom 1275. godine. U ovoj crkvi ima više grobnica obitelji Orbelian, uključujući i reljefe s likovima lava. Grobnica s nadgrobnim spomenicima datira iz 1300. godine, a odnosi se na grob Elikuma, sina kneza Tarsayich Orbeliana. Skromna struktura ima pravokutni oblik, s polukružnim oltarom i zasvođen strop. Ulaz je ukrašen lučnim timpanonom i stupovima, a na oltaru postoji apsida ukrašena hačkarima i prikazom golubice u reljefu.
Pored crkava u kompleksu samostana nalazimo i nekoliko preživjelih hačkara. Najmističniji je od njih hačkar Momik iz 1308. godine. Na njemu su, stojeći suprotno u pozadini, urezani veliki križ iznad rozete u obliku štita i istaknutih osam zvijezda koje su okomito postavljene na njegove strane. Na vrhu hačkara prikazana je scena uokvirena lukovima koji simboliziraju pergolu s ukrasima od cvijeća, voća i lišća vinove loze. Ispred crkve svete Astvatsatsin postoji i bunar u koji su se monasi spuštali te ondje živjeli u samoći prilikom meditacije.
Danas kompleks samostana Novarank predstavlja jedno od brojnih hodočasničkih mjesta u Armeniji te jedno od najposjećenijih turističkih središta. Stoga na ulazu u samostanski kompleks postoji mogućnost kupovine brojnih suvenira i hrane koja karakterizira ovaj dio Armenije.
