Pojam pravde i pravednosti prisutan je gotovo u svim društvima i civilizacijama, kako kroz povijest, tako i danas. Raspon ovog pojma je širok: tematizira se u filozofiji, teologiji, pravu, sudstvu, sociologiji i sličnim znanostima. Pravednost je univerzalna i potreba za njom je u iskonu svakog čovjeka i društva.
Općeprihvaćena podjela pravednosti je: uzajamna, zakonska i razdiobna. Uzajamna se odnosi na pojedince i njihov uzajamni odnos. Zakonska uređuje odnose pojedinaca prema zajednici. Razdiobna uređuje odnose i dužnosti zajednice prema pojedincima.
Zbog širokog spektra i pristupa ovom pojmu teško je pronaći ujednačenu općeprihvaćenu definiciju pravednosti. Mnogi filozofi, teolozi, pravnici i ini znanstvenici bavili su se ovim pojmom, jer kako navodi Isus u četvrtom blaženstvu pravednost se egzistencijalno tiče svakog čovjeka i društva.
Dati svakome što mu pripada
Ne ulazeći u detaljnu analizu pristupa ovoj temi kod pojedinih filozofa, teologa i pravnika, može se ipak iz njihovih kratkih definicija shvatiti važnost i značenje pravednosti. Tako Euripid kaže za pravednost: “Ni večernjice, ni zornice, nije joj ravan sjaj.” Aristotel i Platon definiraju pravednost kao najvišu čovjekovu krepost. (Četiri stožerne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost). Sveti Augustin kaže da se pravednost razlijeva na ostale kreposti. Rimski pravnik Ulpijan definira pravednost riječima: “Pravednost je trajno i postojano raspoloženje dati svakome ono što mu pripada.” Na tragu Ulpijanove definicije je i definicija svetog Tome Akvinskog koja glasi: “Pravednost je stanje po kojemu je netko postojano i trajno raspoložen dati svakome ono što mu pripada.”
Isus svoje učenike poziva da vršenje pravednosti postave kao prioritet u svakodnevnom životu; ne bilo kako ili polovično, nego cijelim svojim bićem, trajno i prema svakome bez isključivosti
Još su mnogi filozofi, teolozi, pravnici i govornici dali veliki znanstveni doprinos ovoj temi, ali malo je tko dao značaj pravednosti kao Isus. Četvrto blaženstvo uzdiže pravednost na egzistencijalnu razinu, uspoređujući je s čovjekovom potrebom za hranom i pićem. Potreba za hranom i pićem je osnovna potreba svakog čovjeka i od životne je važnosti. Kada dođe do nedostatka hrane i vode, nastupa osjećaj gladi i žeđi, nakon čega, ako iste potraju, nastupa bolest i smrt. U svijetu nažalost i danas ima onih koji, ne samo da oskudijevaju hranom i pićem, nego čak umiru od gladi i žeđi. U našoj je blizini ipak, rijetka pojava. Isusovim suvremenicima ova usporedba iz četvrtog blaženstva bila je bliža i jasnija nego nama danas, jer živjeli su u trajnoj oskudici hrane i vode, ali i oskudici pravednosti kao i naše društvo. Na isti rang s čovjekovom potrebom za hranom, Isus stavlja i čovjekovu potrebu za pravednošću. Ne samo da mu bude učinjena od drugog i drugih, nego da je i on drugome i drugima čini.
Pojam pravde i pravednosti je jako prisutan u Bibliji, kako u Starom, tako i u Novom zavjetu. U Starom zavjetu pravednost i vršenje pravednosti promatra se kroz Savez Boga i čovjeka. Bog je izvor pravednosti i pravedan je jer je vjeran Savezu. S čovjekove strane pravednost je također vjernost Savezu i vršenje onoga što iz Saveza proizlazi (Deset Božjih zapovijedi). Bog je taj koji kroz Savez postavlja norme, a čovjek treba djelovati u skladu s normama. Onaj koji djeluje u skladu s Božjim zapovijedima i hrabro čuva vjeru, unatoč svim protivljenjima, u Bibliji je okarakteriziran kao čovjek pravednik.
Usporedba s glađu i žeđu naspram Božje riječi prisutna je u cijeloj Bibliji. Ovo su samo neki od primjera:
“Žedna mi je duša Boga, Boga živoga…” (Ps 42,3); “Evo dani dolaze, govori Gospodin, kada ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha i žeđ vode, već slušanja riječi Božje” (Am 8,11).
U Novom je zavjetu također prisutan govor o pravdi i pravednosti, naročito kod evanđelista Mateja i kod svetog Pavla. Značenje je kao i u Starom zavjetu; težiti djelovati po Božjoj riječi i Božjim zapovijedima, tj. vršiti Isusove zapovijedi i norme koje su bitno povezane i neodvojive od ljubavi. Puna pravednost u biblijskom smislu, napose kod Isusa, ne može se postići samo poštivanjem normi, nego vršenjem normi s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Isus poziva na aktivnu pravednost kojoj je u temelju ljubav, a želja za njezinim vršenjem kod kršćanina treba biti snažna poput prirodne potrebe za hranom i vodom.
Tiče se svakog čovjeka
Čovjek svoju potrebu za pravednošću ne treba svoditi tek na zahtjev da mu se pravednost čini, nego snažno se zalagati da i sam naspram Boga i drugoga bude pravedan u ljubavi. Onima koji na taj način gladuju i žeđaju za pravednošću, Isus obećava da će biti nasićeni u Kraljevstvu nebeskom u zajedništvu s Njim, Ocem i Duhom Svetim. Kao uvjet uživanja potpune pravednosti u Kraljevstvu nebeskom, Isus postavlja vršenje pravednosti u ljubavi na zemlji, unatoč progonu i bilo kojemu protivljenju koje može doći.
Četvrto Isusovo blaženstvo, kako je bilo aktualno u Isusovo vrijeme i kroz povijest, jednako ili više aktualno je i danas. Svako vrijeme, pojedinac i društvo suočavali su se s nepravdom. Nepravda je izazivala i izaziva ratove, krvave proteste i nemire. Ona razara pojedinca, obitelji i društva. Tko je iskusio ili trpi tešku nepravdu zna kako je to težak i nelagodan osjećaj, te kako je želja za pravednošću jaka, baš poput gladi i žeđi. Još teži teret jest učinjena nepravda drugome, koja prije ili poslije alarmira čovjekovu savjest, a nemirna savjest je, kako kaže naš nobelovac Ivo Andrić, najteža nevolja koja čovjeka može snaći na zemlji.
Svako je vrijeme također imalo uzore u zauzimanju za pravednost i pravednije odnose u društvu, biblijski rečeno pravednike. Među nama je danas snažan proročki glas pape Franje, koji se neumorno zauzima za pravednije odnose na Zemlji, zauzimajući se napose za ljude pogođene neimaštinom, ratom i progonima. Papa neprestano upozorava na nepravedno koncipiranu svjetsku ekonomiju i političke strukture, zbog kojih pojedinci i narodi trpe velike nepravde.
Pravednost se nezaobilazno i egzistencijalno tiče svakoga čovjeka. Ona je temeljni uvjet mogućnosti zdravog društva. Svjestan te činjenice, Isus svoje učenike poziva da vršenje pravednosti postave kao prioritet u svakodnevnom životu; ne bilo kako ili polovično, nego cijelim svojim bićem, trajno i prema svakome bez isključivosti. Tako radikalno opredjeljenje za pravednost u ljubavi, uvjet je konačnog susreta s Isusom i uživanja pravednosti u Kraljevstvu nebeskom.
