Svaki put kada se dogodi, rođenje djeteta čini se najvažnijim svemirskim događajem. Mada je svakome život zapravo započeo začećem, razvojem i plutanjem u majčinoj utrobi, trenutak rođenja je taj koji se bilježi za sjećanje jer njime započinje samostalna ovozemaljska avantura, ili hodočašće, kako za koga. Svi se sudionici tog zbivanja raduju i novom putniku spontano požele dobrodošlicu na ovaj planet. Novorođenče u dubokom sjećanju ponese osjećaj potpune sigurnosti i zaštite koju pruža boravak u oceanskom blaženstvu utrobe prije prolaska kroz svojevrsni tunel u svjetlo zemaljskog dana. U dnu sjećanja ostaje i ritam otkucaja majčina srca. A ono najvažnije što se nosi kroz cijeli život je prvi majčin zagrljaj, privijanje na grudi, toplina sigurnih ruku, dodir kože i opet – ritam majčina srca na prsima. Taj zagrljaj tijekom prvih trenutaka i mjeseci života razvija osjećaj privrženosti, sigurnosti i pripadanja (attachment) i osnova je svih budućih emocionalnih odnosa, pa se čini kako se cijeli život svodi na više ili manje uspješne pokušaje obnavljanja tih prvih osjećaja privrženosti, topline, sigurnosti i blaženstva. Ljubav je ime koje smo dali toj cjelini doživljaja.
A životni put je nalik na spiralu koja se uzdiže u neprekinutoj vrtnji, povremeno dotičući slične „građevine“ drugih ljudi. Zapravo, tek u spajanju s nekom drugom sličnom spiralom događaja, emocija i odnosa, postižemo svrhu, po obrascu životne osnove – DNA. Događaju se i situacije vrtnje u krugu, bez izlaza, uz opetovano ponavljanje događaja, sve dok se ne postigne prijelaz na višu kvalitativnu razinu. Ponekad se jasno mogu uočiti slična događanja, slična ekipa sudionika, koji rješavaju sličan problem na neki drukčiji način i tako se uzdižu u vremenu. To je jedino moguće u paru, u dvoje, jer jedino tako možemo stvarati.
Sami možemo samo prenositi poruke.
Uzdizanje na višu razinu događa se tijekom razvoja i rasta, bez prestanka. U tom neprekinutom vremenskom nizu, dan rođenja nekako je trenutak kada se svake godine zastane, osvrne na proteklo i pogleda naprijed. U početku to za nas čine roditelji i svi koji brinu o djetetovu životu, a kasnije to činimo sami ili uz prijatelje. Rođendani se slave pjesmom i druženjem, kao sretni dan kada je započelo putovanje, kao dokaz osvajanja još jednog dijela vremena, kao novi početak. Mnogi doživljavaju rođendan i kao dan koji im govori o njihovu mjestu u društvu, koliko drugih ih voli, cijeni i želi dijeliti radost s njima. Kako vrijeme odmiče, radosno brojanje se može pretvoriti i u depresivno odbrojavanje.
Dobro je to vrijeme za trenutak promišljanja o koječemu, poput života, njegova smisla i načina kako ga ostvarujemo. U svaki su život uložene nade i želje onih koji su ga donijeli na svijet, a postupno svatko ugradi u taj temelj i osobne ciljeve. Bazu plana i njegova ostvarenja svakako čine naslijeđene karakterne osobine, okolnosti i uvjeti življenja, a možda i konstelacija zvijezda u trenutku rođenja. Roditeljska je želja uglavnom jednostavna i svodi se na djetetovo zdravlje i sigurnost. Sve što bi htjeli čuti jest kako im dijete zahvaljuje na danom životu koji je ono provelo u igri, zdravlju i radosti. Slično su i osobne želje protkane potrebom za stvaranjem života ispunjena dubokom smirenom radošću do blaženstva, privrženošću u toplom zagrljaju koji daje osjećaj sigurnosti u ritmu duše. Kako na početku i na kraju, tako i tijekom cijelog putovanja. Jer doista, život je samo putovanje ovim planetom, u potrazi za smislom, u potrazi za ljubavlju. Svatko to čini na svoj način, više ili manje svjestan što čini. Zato se različito i prepričavaju doživljeni događaji.
Teško je slušati tužnu priču o tome kako dijete nije bilo sretno, kako se osjećalo nevoljeno, odbačeno, zaboravljeno, kako je čeznulo za zagrljajem u hladnom okruženju, kako ga boli nešto svakog dana, kako se plaši svakog koraka i daha. Drukčije je kada se život doživljava kao izlet na egzotični planet prepun lijepih mjesta i ljudi, koje treba upoznati, vodâ i zraka u koje se treba baciti i uživati, hrane koju treba okusiti, plesova koje treba otplesati. Slično je i u svakodnevici. Jedni odu na godišnji odmor gotovo prisilno, putuju teško u prometnim gužvama, dobiju lošu sobu, izgrizu ih komarci, opeku meduze i sprži sunce, posvađaju se i premore pa se kaju što su uopće pošli na put. Drugi veselo provedu vrijeme u odmoru i igri u dobrom društvu, s nestrpljenjem očekujući ponovni pokret.
Pjevanje i ples prisjećaju na ritmove u nama i vraćaju osmijeh na lica. A ljubav koju u dubini svi osjećamo tek kad je dijelimo i šaljemo kao sunčane zrake na sve strane, dobivamo natrag u slapu svjetlosti i topline. Zato ne smijemo zaboravljati zagrljaje koji na tren vraćaju osjećaj sigurnosti i podsjećaju na bliskost.
Održavanje tjelesnog zdravlja postupno oslobađa dušu koja je smještena u tom hramu i daje joj snage za slobodni let. Unutrašnjost hrama može se ispuniti prekrasnim slikama i uspomenama s putovanja. Planovima za budućnost granica je samo mašta i ograde koje si sami postavljamo. Drugih granica nema, jer božanska iskra daje potpunu slobodu mislima koje radosno mogu ići kamo god žele. Ili mogu biti prikovane za hladni zid unutrašnjih zatvora. Pitanje je to samo slobodne volje.
Nema ničeg što je stvoreno, a da prethodno nije bilo osmišljeno u mašti stvaratelja. Zato je razvoj i dopuštanje slobode sanjarenja i maštanja važniji dio odgoja svakog djeteta i obrazac ozdravljenja odraslih. Ma kako se to neobičnim činilo, jedan od težih zadataka je nagovoriti čovjeka na slobodu misli i maštanja. Doista to nije lako. Nesretni se ljudi zatvore u svoje unutrašnje odaje i pronalaze jedino načine i izgovore kojima sebi sprječavaju let i slobodu. Najčešće zbog različitih strahova, ali i zbog usvajanja običaja koji sadrže obrazac „tako mora biti“, bez argumenata kojima ih mogu obraniti. Zato ponekad okrivljuju druge za svoje neuspjehe, a najčešće majku ili oca, čije stroge zabrane nose u sebi kao verige.
Sloboda se može naučiti, kao hodanje, kao letenje. Jedan od načina je povesti osobu na put u sebe, prisjetiti je na prekrasne slike s putovanja koje može stalno gledati unutrašnjim očima. Mogu to biti i pjesme, čak i uspavanke iz djetinjstva, koje prisjećaju na njihanje i majčin ritam, na blagost, toplinu i sigurnost. Zagrljaj. Jedino što čovjek treba.
Kada se prisjeti toga osjećaja, tek tada ga može potražiti oko sebe, jer zna što traži. Tu je sav smisao putovanja i traženja. U ljubavi, koja daje i prima istodobno, puneći do vrha posudu srca, čineći lakim svaki pokret i dah, poput toplog povjetarca koji podiže pa se tada može slobodno poletjeti, široko šireći krila. Kada sebi osvijestimo tu korijensku, izvornu emociju, sve ostalo su detalji i odraz u materijalnom svijetu ili svijetu odnosa. Tada nestaju granice i ograničenja, misli postaju riječi, a riječi djela i opipljiva stvarnost koja se može pokazati prije svega svome stvaratelju, kao radosno stvoren ili pronađen poklon, miris, zlato ili tamjan.
Doista je svako rođenje važan događaj u svemiru. Bez obzira je li rođen budući kralj ili obični čovjek, dan je to kada dijete treba primiti u zagrljaj i samo – voljeti.
