Početna stranica » Novčanik pun čahura

Novčanik pun čahura

142 pregleda

Na vrlo prometnoj zagrebačkoj Ulici kneza Branimira scena kao iz američkoga filma – poput lišća zrakom su letjele novčanice! Automobili zaustavljeni nasred ceste, vozači koji trče preko prometnih traka i hvataju, stišću novčanice u šaci!

Dvoje odvjetnika podiže s poda muški novčanik. Nalaznik jedne novčanice od sto kuna pruža ju odvjetnicima misleći da je njihova. Preko isprava u novčaniku pronalaze i nazovu vlasnika Ivicu Iveca. Čovjek stiže sretan jer su mu vraćene isprave, čak i dvije godišnje karte za Dinamove utakmice. S onih sto pronađenih kuna časti ih pićem i rezimira današnji događaj: nakon obavljene kupovine, istovremeno je telefonirao, sjedao u automobil i pospremao nekakve dokumente. Pri tome je novčanik spustio na krov automobila i zaboravio ga uzeti prije polaska. Novčanik je odletio s krova, automobili su ga kotačima gazili, pa se rastvorio, vjetar je ponio novčanice visoko u zrak i ostalo je poznato. Nakon što je objavljena ova priča, još dvojica nalaznika kontaktirali su Iveca i vratili mu novac koji su pokupili, a jedan od njih je prokomentirao: „Oblak novca padao je po cesti! Mislio sam da neki bogataš ženi sina pa baca novce ili je netko dobio na lotu! Ispred mene je bilo šest, sedam automobila, svi su izašli i kupili, pa sam i ja. Mediji su nas olako prozvali lopovima, razbojnicima, oblatili. I do sada sam vraćao pronađene novce…”

Vlasnik je odustao od tužbe protiv svih onih koji mu novac nisu vratili. Rekao je da se samo nada da će ga dobro iskoristiti i kako njemu, hvala Bogu, ovim gubitkom nije ugrožena egzistencija. „Moglo se raditi o nekome tko je podigao plaću, o kome ovisi cijela obitelj, to bi trebalo imati na umu u ovakvim situacijama”, poručio je.

Još jedan novčanik!

Iskušenje… Kao i devetnaestogodišnja Slavica iz Pitomače koja je uz gospodarsku zgradu pronašla više novčanica u apoenima od sto i dvjesto kuna. Dio je podijelila obitelji, a dio trošila. Radilo se, navodno, o lošim krivotvorinama, što je u mjesnoj trgovini prilikom plaćanja uočeno. Dio je novca ipak bio potrošen. Tijekom istrage Slavica se branila kako nije znala da su novčanice lažne. Općinsko državno odvjetništvo podignulo je optužnicu tražeći kaznu zatvora.

Ne, reklo bi se, ovaj svijet više nije dobro mjesto… Kad, još jedna priča iz Zagreba! Još je jedan novčanik zaboravljen na krovu automobila, ovoga puta prilikom točenja goriva (izgleda da ljudi baš vole stavljati novac na krov!). Vlasnik se vratio i novčanik bezuspješno tražio, ni pregledavanje snimki kamera nije ukazalo na eventualnoga nalaznika. Kad je gotovo odustao od potrage, novčanik mu je netaknut ostavljen u poštanskom sandučiću. Nakon što je objavio molbu da mu se nalaznik javi, stigla je poruka: „Dobar dan. Vidio sam zahvalnicu i hvala vam. Ostao bih anoniman. Bio sam samo u prolazu. Otišao sam za Bosnu. Imam dijete, a tuđe stvari ne želim. Ugodan dan, želim vam svu sreću.”

 Kad se malo pažljivije čita, puno je takvih naslova: Vozač autobusa vratio ženi novčanik pun novca…, Pošteni taksist u Puli vratio torbu s 30.000 eura, Učenik gospićke gimnazije pronašao i vratio torbu s novčanikom u kojem je bilo oko 10.000 eura… Rekorder je ovoga kratkog pregleda Hasan Alić, njemački umirovljenik koji je u Kalesiji na parkiralištu pronašao i vratio vlasnicima torbu sa 75.000 eura. Nakon što su prebrojili novce, otišli su, a da poštenom nalazniku nisu čestito ni zahvalili, a kamoli ponudili nagradu… „Vratio je zato što ima njemačku mirovinu, da je naša crkavica nisam baš siguran da bi tako brzo vratio”, čulo se. Ili: Naivan! Neki pravdu sami istjeraju. Kao u onoj anegdoti kad gost izlazi iz hotelske kavane i uzima šešir s vješalice. Prilazi mu drugi gost i kaže: Čovječe, ne možeš uzeti taj šešir! Moj je! A ovaj mu odgovara: Pa što onda? I ja sam ovdje prošli put ostao bez kišobrana!

Pri tome je novčanik spustio na krov automobila i zaboravio ga uzeti prije polaska. Novčanik je odletio s krova, automobili su ga kotačima gazili, pa se rastvorio, vjetar je ponio novčanice visoko u zrak i ostalo je poznato

Kazneni zakon navodi: „Tko protupravno prisvoji tuđu pokretnu stvar ili imovinsko pravo koje je našao ili do kojih je slučajno došao, kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine. Ako je vrijednost utajene stvari ili imovinskog prava mala, a počinitelj je postupao s ciljem prisvajanja stvari takve vrijednosti, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.” Dakle, opravdanje nisam ukrao, našao sam, zakon ne prizna.

A što se događa s izgubljenim – pronađenim predmetima? Završavaju u policijskom nalaznom uredu. Gubimo često i svašta (odjeća, naočale, mobiteli, knjige, novčanici, torbe…), a izgubljeno rijetko tražimo u nalaznim uredima. Policijski službenik evidentira pronađene predmete i o tome pismenim putem obavještava vlasnike, ako ih je moguće identificirati. Predmeti ostaju na čuvanju godinu dana. Ako se tijekom godine dana ne javi vlasnik izgubljenoga premeta, organizira se javna dražba, a sav naplaćeni iznos odlazi u državni proračun. Predmeti koje nitko ne kupi na javnoj dražbi odlaze na uništenje, osim tekstila. Primjerice, odjeću se nakon proteka roka donira, obično Crvenom križu ili prihvatilištima.

Kako dalje?

Poštenih nalaznika ima, pa je tako jedan mladi par donio novi iPhone mobitel koji je iza maskice imao i gotovinu u vrijednosti od nekoliko stotina kuna. Svaki nalaznik novca po zakonu ima pravo na deset posto nađene vrijednosti. Dovoljno je da prilikom ispunjavanja obrasca o pronađenom novcu označi da želi nalazninu. U slučaju da se vlasnik pojavi, upozorava ga se da nalaznik želi navedeni postotak.

Vraćanje pronađenoga predmeta može nalazniku život pokrenuti u novom smjeru. U jednom je trenutku čak i na život nesretnoga Filipa Zavadlava, o čijem su krvavom pohodu Splitom izvještavali svi mediji, svojutjecaj imao takav predmet.  Godine 2017. Filip je pronašao muški novčanik s novcem, svim osobnim dokumentima i bankovnim karticama osobe koja živi u njegovu kvartu. Nakon premišljanja i savjeta poznanika da novac uzme, a ostalo baci, odlučio je novčanik vratiti nedirnut. Vlasnik se začudio, a kao nagradu ugurao mu u džep vraćeni novac. U razgovoru je doznao da Filip nije završio kadeturu obvezne duge plovidbe. Ponudio se da će nazvati poznanike koji bi mogli pomoći Filipu da se ukrca na neki brod i završi školovanje. Je li baš ova preporuka pomogla da bude primljen na brod, čak je manje važno. Stvari su se pokrenule i on je do broda stigao. Nažalost, druge, subjektivne i objektivne okolnosti, odvele su kasnije njegov i život još triju osoba u stravičnom smjeru. Sustav je zakazao u cijelosti, davno prije ovoga pronalaska novčanika. U trenutku kada tu obitelj, a pogotovo djecu, taj isti sustav nije pronašao. Od tada su se propusti i nesretne okolnosti samo gomilale. Ipak, uzimati pravdu u svoje ruke nedopustivno je, strašno i tužno. Baš kao što je tužna, ali i razumljiva brojna potpora njegovih sugrađana koja je uslijedila nakon tragedije. Ljudi ne opravdavaju ubojstvo, niti žele rušiti državu, kako se impliciralo. Očajni su, uplašeni, bespomoćni i bijesni zbog svih mladih života koje je narkomafija gurnula preko ruba i svih obitelji koje je razorila, a da i nakon svih tih ugašenih života nitko ništa konkretno i učinkovito nije poduzeo. Nema, nažalost, nalaznoga ureda za izgubljeno djetinjstvo, ispušteno odgovorno roditeljstvo niti onoga koji čuva zanemarenu savjest svih onih u, istina, prenapregnutom sustavu, koji su trebali, koji su morali reagirati. A nisu. Puno prije nego što su se čahure rasule po Splitu, poput novčanica s početka ove priče. Samo ovdje vraćanja nema. Tragedija rasuta u nepovratnim apoenima ljudskih života. Kako dalje?