U poratnim godinama na sarajevskim se ulicama često susretao jedan vrlo pristupačan i uvijek za razgovor spreman fratar. Sam sebe je nazivao „siromašni fratar”, a tako su ga zvali i drugi. Bio je to fra Miroljub Pervan, profesor teologije koji je rado obilazio bolesnike u bolnici i sirotinju po zapuštenim sokacima. U ono doba mnogi su nadobudni partijski aktivisti „dokazivali” kako nema Boga. Razboriti ljudi nisu prihvaćali njihove izazove jer su aktivisti uvijek morali imati pravo!
U jednom društvu su počeli ti nadobudni aktivisti ismijavati fra Miroljuba kako „vara narod”, hoće „kruha bez motike” i kako je „parazit na ovom društvu” jer „prosipa ljudima prašinu u oči” tvrdeći da postoji Bog i nekakav raj na onom svijetu. Fra Miroljub je pokušao okrenuti stvar na šalu i pružio im komad papira govoreći: „Molim ja tebe, ako si uvjeren da na onom svijetu nema ništa i da ćeš poslije smrti potpuno nestati, onda pusti mene da vjerujem da ću nakon smrti doći u raj. Ako si uvjeren da nema raja, potpiši mi na ovom papiru da se odričeš svake sreće na drugom svijetu!”
Tko god se malo ozbiljnije zamislio nad njegovom ponudom nije se usudio potpisati! Svaki čovjek ipak u dnu duše gaji neku, makar i slabu nadu da će nekad negdje naći svoju sreću i da će mu biti bolje nego što mu je sada. Vjernik to očekuje od Boga koji je gospodar vječnosti. Ali od čega to može očekivati nevjernik?
A opet očekuje neku sreću, makar i na lutriji!
(Kalendar Dobri Pastir iz 1992. godine)
