Mnogi znaju da je Nin gradić na oko 15 km sjeverozapadno od Zadra. Manji broj nas zna da je središnji dio toga mjesta zapravo mali otočić koji su ljudi naselili još u antičko doba, a koji je kopnom povezan dvama mostovima. Jedan od njih, stariji, stradao je u velikoj poplavi prije dvije godine. Sam otočić, promjera 500 m, zapravo je pješčani sprud nekadašnjega ušća rječice Miljašić Jaruge u more. Kako je to mali prostor, novi dio Nina širi se na kopnu. Sa sjeverne strane otok je okružen drugim pješčanim sprudom i malim naseljem Ždrijac. Na istoku se nalazi stara solana izgrađena nakon Drugoga svjetskog rata, koja je i danas u funkciji. Na južnoj i zapadnoj strani stari Nin odvojen je lagunom od novijega, kopnenog dijela Nina.
Tijekom povijesti broj stanovnika Nina je varirao. U vrijeme ilirskoga plemena Liburna naselje imalo oko 40 000 stanovnika, dok se za rimsko razdoblje veže samo 20 000 stanovnika. U vrijeme Hrvatskoga kraljevstva u Ninu se nalazila kraljevska mornarica koja je sama brojala 15 000 veslača, a stanovnika je bilo mnogo više. Slijedila su burna vremena te se stanovništvo raseljavalo zbog ratova, bolesti i gladi, pa danas u samom starom dijelu grada živi oko 1300 stanovnika, a na području novoga dijela grada oko 2750.
Doseljavanjem Hrvata na ove prostore Nin postaje njihovo prvo političko, kulturno i vjersko središte. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Nin je jedna od njihovih prijestolnica iz koje upravljaju državom, a isto tako i važna ratna i trgovačka luka. Tako 879. godine knez Branimir od pape Ivana VIII. prima pismo koje je u ono doba bilo priznanje države. Zanimljivo, u jednom dokumentu iz 1069. godine Petar Krešimir IV. u Ninu prvi put more naziva Jadranskim, odnosno „našim morem”, kada je zadarskom samostanu sv. Krševana darovao otok Maun.
Gubitkom državne samostalnosti Nin kao i cijela Hrvatska pada pod mađarsku krunu. Za to vrijeme Nin je samostalna gradska komuna. Tijekom velikih podjela u ugarskom kraljevstvu i sukoba plemstva, kralj Ludovik I. Anžuvinac 1371. godine u Ninu je održao Sabor plemstva i građanstva te u dokumentima Nin predstavlja kao „naš glavni i kraljevski grad dalmatinski”. Nin je pod hrvatsko-ugarskim kraljem do1409. godine kada je sramotnom prodajom Ladislava Napuljskog za 100 000 zlatnika predan Mlečanima, zajedno sa Zadrom i drugim dalmatinskim gradovima. Ipak, Nin zadržava svoju autonomiju, da bi ga Mlečani napustili u strahu pred Osmanlijama 1537. godine. Ovi ga zauzimaju i ruše, dok se stanovništvo raseljava. Nakon oporavka Osmanlije su ponovno zauzeli Nin 1570., kad su ga Mlečani vratili u posjed. Konačno razaranje Nin je doživio 1646. kad su ga Mlečani napustili i zapalili. Od toga trenutka Nin više nikad nije postao posebno važan grad.
Crkva svetoga Križa u Ninu, izgrađena u 9. stoljeću, položajem i ljepotom dominira prostorom na kojem se nalazi. Poznata je i kao „najmanja katedrala na svijetu” te je ujedno najvrjedniji sačuvani spomenik starohrvatskoga crkvenog graditeljstva. Nalazi se pokraj župne crkve u Ninu. Ona je jedini sakralni objekt u Ninu koji je ostao netaknut od građenja do danas. Duga je 7,80 m, široka 7,60 m, visoka 8,20 m (unutarnje mjere) a debljina zidova je 57 cm. Izgrađena je na ostacima antičkih kuća. Temelji ove crkve oblikuju grčki križ, zbog tada jakoga utjecaja Bizanta. Brodovi crkve presvođeni su kubastim svodom, vanjski dio je ukrašen nizom slijepih niša, dok je kupola nepravilnoga elipsoidnog oblika koji se prema vrhu sužava, a s vanjske strane ukrašena slijepim nišama. Na nadvratniku s donje strane nalazi se ime župana Godeslava za koji se drži da „najstariji poznati nam natpis hrvatskoga vremena”.
Crkvica je zahvaljujući položaju prozora i kutu padanja svjetlosti svojevrsni kalendar pa se po sunčevim zrakama može odrediti točan datum suncostaja (solsticija) i ravnodnevnice (ekvinocija), što je na prvi dan ljeta polazište održavanja zanimljive manifestacije Festivala sunca i svjetlosti. Za vrijeme hrvatskih vladara služila je kao dvorska kapela kneževa dvora koji se nalazio u neposrednoj blizini. Oko crkve je otkriveno mnogo srednjovjekovnih grobova.
Druga interesantna crkva nalazi se izvan Nina, na kopnu, nekoliko kilometara prema Zadru. To je crkva svetoga Nikole, koja ima specifičnu dogradnju. Ona predstavlja prepoznatljiv simbol područja, a nalazi se u polju Prahulje, na uzvisini koja je u stvari tumul (ranoantička grobnica). Vrlo je važna za vladare iz hrvatske dinastije i za ninsku i hrvatsku povijest. U Ninu se, prema narodnoj, predaji krunilo sedam kraljeva, a svaki bi okrunjeni vladar s pratnjom dojahao do crkve svetoga Nikole i upravo tu se predstavio narodu s uvijek istim simboličnim ritualom – kada bi mačem s toga humka zasjekao na sve četiri strane svijeta.
Crkvica je izgrađena na zemljanom humku koji se uzdiže iznad prostranoga polja. Građevina je dugačka 5,90 m, široka 5,70 m, visoka 6 m (unutarnje mjere), dok su zidovi debljine 50 cm. Zbog opasnosti od Osmanlija na crkvicu se u 16. i 17. st. za vrijeme Ciparskoga rata nadograđuje obrambeno krunište s osam zubaca koje je služilo kao osmatračnica jer je susjedni Novigrad bio u rukama Osmanlija. Crkvica svetoga Nikole jedini je sačuvani primjerak ranoromaničke arhitekture takvoga oblika u Dalmaciji, a datira od kraja 11. i početka 12. stoljeća. Danas se oko crkve održavaju procesije 6. prosinca, za svetoga Nikolu.
Drevna biskupija Nin
Ninska biskupija ustanovljena je sredinom 9. stoljeća u doba hrvatskih narodnih vladara, a grad postaje sjedište prvoga hrvatskog biskupa Teodozija (879. godine). Već 928. godine biskupija je ukinuta, na Drugom crkvenom saboru u Splitu. Ovo se dokinuće izravno veže za biskupa Grgura Ninskoga, koji je u Ninu stolovao od 900. do 929. godine. Bio je snažan zagovaratelj staroslavenskoga jezika i narodnoga pisma glagoljice te glagoljaškoga bogoslužja. Na crkvenom saboru u Splitu tadašnji je kralj Tomislav stao na Grgurovu stranu, ali papa Ivan X., koji je imao potvrditi zaključke sabora, to nije učinio zbog različitih dopisa koji su do njega doprli, prozivajući sve koji „rabe slavenski jezik da služe Bogu”. Grgur je tako ostao bez Ninske biskupije (na upravljanje mu je dodijeljena Skradinska). Crkvena je vlast nad cijelom Hrvatskom i Dalmacijom predana splitskom nadbiskupu. Uveden je latinski kao jedini liturgijski jezik i to je ostao gotovo cijelo tisućljeće.
Ninska biskupija ponovno je ustanovljena oko 1050. godine. Godine 1828. papa je dao ukinuti drevnu Ninsku biskupiju kad je njezina posljednjega biskupa Josipa Grgura Scottija imenovao zadarskim nadbiskupom. Od 1933. godine u Crkvi ponovno postoji titula ninskoga biskupa. Od 2004. godine titulu naslovnoga biskupa Ninske biskupije nosi mons. Martin Vidović, bivši apostolski nuncij.
Brod Condura Croatica
Nin je u prošlosti bio dom kraljevske mornarice. Tako su sredinom 20. stoljeća iz mora izvučene dvije specifične brodice koje se smatraju primjerima broda Condura croatica. Takvi brodovi plovili su tijekom 11. i 12. stoljeća. Bili su to najmanji, ali i najubojitiji ratni brodovi u svjetskoj povijesti. Takvih je brodova bilo stotinjak, kako doznajemo iz opisa bizantskoga cara Porfirogeneta. Jedna se replika ovoga povijesnog broda čuva u moru kod Donjega gradskog mosta u Ninu.
