Takvo jedno Djetešce stiglo je nama kao dar, kao otkup za naše boli i patnje, za naše posrnuće i svakodnevne izazove. U početku, kada slavimo Njegovo rođenje, pratimo sva važna zbivanja njegova dolaska, ispunjavamo sve propisane obveze. Osjeća se živo zajedništvo, dobrohotnost jer se ide prema Svjetlosti, prema nečemu što nas neće raniti i prevariti, nego nas privlači svojom dobrotom i mirom.
Jesmo li naučili poruku?
Ganutljivo je vidjeti muškarce kako se prigibaju prema svojoj djeci u te dane proslave Djetetova dolaska, kako su osjetljivi i nekako sabraniji. Ljudska muka i jad čeznu za ljubavlju Djeteta koje se zbog nas rodilo. U maloj djeci ta slika još prebiva i stoga im se mi potiho primičemo i pazimo kako se ponašamo u njihovoj prisutnosti. Čemu ih možemo poučiti, pitamo se. Što ponuditi? Smijemo li iznevjeriti Božje davanje i ne govoriti djetetu o njegovu Stvoritelju i ljubavi koju mu je darovao i još uvijek daruje iz dana u dan? Kako će dijete naučiti o vjeri ako mu se o njoj ne govori od prvoga dana, ako ga se ne poučava kroz priče, pjesme, slike o malom Djetetu koje je rođeno u štalici, kojemu su se došli pokloniti kraljevi s Dalekog istoka, a koje je zvijezda putem pratila. Može li ijedna mašta ovakvu priču ispričati i mogu li ovi prizori dojaditi djetetu? Ono će samo htjeti još i njegovi snovi će se rascvjetati. Toliko je biblijskih motiva i poruka koje se mogu uliti u djetetovo srce da ih ono nosi kroz život i prenosi dalje, koji će ga oplemeniti i potaknuti na daljnje istraživanje. „Puno više može postići čovjek dubokog nutarnjeg života nekom jednostavnom, spontanom riječju nego površna osoba s govorom koji u sebi sadržava sve moguće umne sposobnosti”, upozorava duhovnik Salvador Canals.
Nakon što poraste, ovo ptiče kreće u školu, a onda i na vjeronauk. Na ovoj nastavi više se govori o čudima o kojima je dijete već načulo, o Isusu koji ga voli i koji će ga posjetiti u vrijeme svete pričesti. I dijete raste i stasa u vjeri i ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Ovo bi bio idealan prikaz susreta djeteta i vjere, podrazumijevajući skladnu obiteljsku pouku, ali i onu koja dolazi od onih koji su svoj život posvetili služenju Bogu i bližnjemu. Kako će dijete naučiti da je nedjelja blagdan i da se taj dan posvećuje Stvoritelju kao zahvala što nas ljubi i daje nam sebe u svakom novom danu? Služi li nedjelja za brige, nemire, rad i zamaranje? „Radit ćeš šest dana, a sedmi dan ćeš počivati i tražiti da drugi počivaju, jer sam tako učinio i Ja nakon stvaranja.” Jesmo li naučili poruku i znamo li da taj dan nije naš nego Božji dar nama?!
Trebamo tražiti svjetlo koje prosvjetljuje razum, za to svjetlo trebamo moliti. Bez njega ne možemo
Kako objasniti djetetu pojam Boga? Jedno dijete je kazalo da mu je mama govorila da je Bog kao njezina ljubav prema njemu, nema tijela, ali ipak postoji. Djeca otvoreno gledaju u Svjetlo jer su nevina i čista i slušaju i razumiju jasnije od odraslih. „Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu budu bačeni u more”, upozoravao je Isus. Smiju li odrasli pomutiti ovu dječju vjeru te kroz svoja pogrešna ponašanja sablazniti malene? „Pustite dječicu neka dolaze k meni”, govorio je Isus. Kako tada, kada su im odrasli priječili, tako i danas, maleni su sputani odraslima koji odlučuju za njih i često ih ne vode k Isusu jer je crkva „hladna”, „gužva je”, „opet onaj svećenik”, „neću ni ja, a ni moje dijete u crkvu, dok je onaj župnik tamo” i tako. Sve neke izlike nevažne i nebitne za susret s Bogom.
Djeca ne mogu blagovati svoju Pashu jer su roditelji opterećeni ljudskim obzirima. Često i sami svećenici ne pridonose privlačenju stada njegovu Pastiru. Često ih svojim ponašanjem tjeraju od Božjega stola jer su sami iznevjerili svoj poziv i dopustili da ih se „posvjetovi”. Umjesto da oni budu zagovornici Božje riječi, postaju zagovornici svjetovnoga, materijalnoga što se ne može prikriti dok obavljaju svetu dužnost jer ih odaje dah izvanjskoga. Spas nije u svijetu. Svijet će umjesto kruha dati kamen, umjesto istine, prijevaru, umjesto mira, razdor. Srce postaje nemirno, pamet utrnuta, klonula. Velika je svećenikova služba jer mu Bog povjerava svoj blagoslov za narod, za svoju ljubljenu djecu. Služba svećenstva je ogromna, važna i nezamjenjiva. Njihova žrtva odricanja od svijeta iz ljubavi prema Bogu je golema. „Čovjek mora proći kroz posvemašnje neznanje da bi došao do sveobuhvatnog znanja. Nema istinskog ljudskog i duhovnog rasta bez prolaska kroz trenutke kada je razum bio ponižen”, kazuje o. Jacques Philippe, francuski svećenik i duhovnik.
Prvo smo učenici
Naša nas duša odaje, naše srce, ali i naša pamet su stalno otvoreni, osluškuju. Često to zaboravljamo. Osiromašujemo naše susrete nepoštivanjem i nemarom. Nedjeljom pojedini dođu na misu u trenirci, žvačući žvaku, osvrćući se oko sebe, tražeći sebi slične kako bi zakolutali očima jer ovaj „pratar” opet davi i stalno isto priča. „Treba se mijenjati, treba se Bogu moliti, postiti, častiti nedjelju, svece, blagdane”, upozorava svećenik. „Teška je to besjeda, tko je može slušati”, odjekuju riječi iz davnina. Međutim, prvo smo učenici na ovom svijetu. Učimo rasti, kretati se, komunicirati. Promatramo život, upoznajemo njegovu gorčinu i tegobe, podnosimo razne kušnje i tako učimo živjeti. Stalno ponavljamo iste lekcije, stalno sebe ispravljamo i u jednoj smo osobi i učitelj i učenik. Učitelji smo i drugima jer im svojim primjerom pokazujemo put. Kakav će on biti ovisi o tomu kakvi smo mi učenici i kakvi smo učitelji. Naša škola nikada ne prestaje, niti jedna uloga nije dovršena, stalno se izmjenjuju i, ovisno o našoj volji, mi smo slobodni ili nismo. Nikada ne znamo što ćemo postati. Danas smo ugledni ljudi, cijenjeni i ovisni o tuđem mišljenju, sutra smo već u blatu i zaboravljeni. I sveti Augustin je uzvikivao – „Bože, svuda sam te tražio. Ti si bio u meni, a ja izvan sebe!”
Danas se mnogi intelektualci smatraju ateistima jer je naivno vjerovati u Boga, to je utjeha za neuki narod. Izruguju se vjernicima, a sami su u dubini duše nesretni. Nažalost, i u crkvenim krugovima ima onih koji sumnjaju i koji „filozofiraju” te time zamaraju i druge nastojeći razumom sve dosegnuti. Zbunjuju narod i navode na krive pute. Duhovni život često vode na previše intelektualnoj razini. Njihova intelektualna zaslijepljenost ne otvara im put ka poniznosti i drugosti. Pokvarena pamet je često uzrok svih nevolja. „Trebamo tražiti svjetlo koje prosvjetljuje razum, za to svjetlo trebamo moliti. Bez njega ne možemo. Intelektualna lijenost i duhovna vitalnost ne idu zajedno”, ističe o. Philippe.
„Naše zasluge nisu u tome da puno činimo ili dajemo, nego da primamo, da puno ljubimo”, kaže sveta Tereza iz Lisieuxa. Trebamo čeznuti za višim darovima, a evo nam puta. Završit ću riječima pape Pavla V.: „Neka svijet našeg vremena uzmogne primiti radosnu vijest od službenika evanđelja. Naravno da to nije lak put, ali se isplati.”
