Točno na dan masakra karikaturista Charlie Hebdoa 7. siječnja 2015. godine, na naslovnici istoimenoga časopisa objavljena je slika s karikaturom pisca Michela Houellebecqa. Houellebecq je zasigurno jedan od najpoznatijih suvremenih francuskih književnika. Ovaj po mnogima kontroverzni pisac, autor djelâ Širenje područja borbe, Elementarne čestice, Platforma, Mogućnost otoka i dr.plijeni pozornost europske i svjetske javnosti svojim stavovima koje mnogi nazivaju rasističkim, seksističkim i islamofobnim. Ovdje, ne želim ulaziti u sve te, prilično teške kvalifikacije koje mu se pripisuju, već na poruku koja se dade iščitati iz njegovog posljednjeg romana koji nosi naslov Pokoravanje (franc. Soumission).
„Pokoravanje” islamu
Mnogi će ovaj roman predstaviti kao političku satiru koja nagoviješta da bi se izborom muslimana za predsjednika u bliskoj budućnosti mogla dogoditi islamizacija Francuske. Naime, u romanu se govori o događanjima nakon predsjedničkih izbora 2022. godine, kada muslimani predvođeni Mohammedom Ben Abbesom u koaliciji sa socijalistima pobjeđuju desnicu koju predvodi Marine Le Pen. Istoga dana ženama je zabranjeno izići na ulicu ako nisu pokrivene, a u državne škole se uvodi kurikul zasnovan na islamu i svi se moraju obratiti na tu religiju. Međutim, Pokoravanje nije roman koji se prvotno bavi politikom. To je vješto napisana knjiga i ona nije nešto tako banalno kao „proročanstvo” budućnosti Francuske. Meta Houellebecqove satire, kao i u njegovim prijašnjim djelima, zapravo je besmisleni, bezbožni hedonizam suvremenoga čovjeka – hedonizam bez ljubavi. Houellebecq ne govori o budućnosti, nego o Francuskoj, ali rekao bih i Europi, kakva je ona sada i u kakvom je stanju njezin intelektualni i društveni milje. U biti ako realno sagledamo situaciju, postoji li doista mogućnost da u bližoj budućnosti (za šest godina) Francuskom zavlada islamska vlada? Gotovo, sigurno da ne. Dakle, beskičmeno „pokoravanje” Francuske, pa i Europe islamu zapravo tek je usputna, čak rekao bih, sporedna tema ovoga romana. Iz romana se može iščitati puno dublja poruka za Europljane, a nju nam autor odašilje kroz život glavnoga lika.
Glavni lik, François zapravo je anti-junak, sveučilišni profesor koji predaje književnost na Sorbonni i koji je vrlo dobar poznavatelj francuskoga književnika Jorisa Karla Huysmansa. Međutim, dok je Huysmans obraćenik na katolicizam i piše djela nadahnuta religioznošću, François je potpuna suprotnost njemu. Doduše, on pokušava oponašati Huysmansa, no bezuspješno. On ne vjeruje u Boga, nema nikakav odnos s drugima koji bi bio vrijedan spomena, čak niti s roditeljima. François s vremenom zapada u melankolično stanje koje je praćeno dubokom dosadom, pesimizmom, rezigniranošću i depresijom. Njegov život je potpuno isprazan i to unatoč tomu što ima prestižan posao, materijalno je situiran, te ima puno slobodnoga vremena. On razmišlja o samoubojstvu, živi promiskuitetno (spava sa svojim studenticama) posjećuje pornografske mrežne stranice, uživa u alkoholu, napose skupim vinima i sirevima. On se potpuno pokorio novom (islamskom) poretku i to ne zbog velikih filozofskih ili pak vjerskih razloga, već jednostavno zbog toga što su novi vlasnici Sorbonne – bogataši iz Saudijske Arabije, podigli plaće profesorima i ono što mu je osobno važno – može prakticirati poligamiju. Tako on razmišlja o „jednoj četrdesetogodišnjakinji koja će mu kuhati, a petnaestogodišnjakinji za druge stvari…” Jednom riječju François je hedonist.
Ubit će nas hedonizam!
Hedonist François zapravo je slika suvremenog Europljanina, napose intelektualca, koji je ljubav reducirao na trenutno puteno zadovoljstvo. Stoga, baš kao François, suvremeni Europljanin nije u stanju ostvariti dublji odnos s ljudima, a problem proizlazi iz poremećenih obiteljskih odnosa koji su vidljivi i u romanu. Uzrok takvih odnosa je hedonizam roditelja koji se očito prenosi s koljena na koljeno. To je uzrok nesreće suvremenog Europljanina, njegove rezigniranosti i depresije jer se trajni osobni odnosi ne mogu graditi isključivo na užitku. Oblikovanje osobnih odnosa temelji se na ljubavi. Prije gotovo 900 godina Rikard od Sv. Viktora je napisao „ubi amor, ibi oculos”, a to znači da onaj koji voli je zapravo jedini koji je u stanju uvidjeti istinu o osobi koju voli. Ta izreka savršeno se slaže s izrekom „amor ccesus est” – „ljubav je slijepa”. To često kažemo kada se iznenadimo zašto je npr. dvoje ljudi zajedno. Pitamo se što je on vidio u njoj ili pak ona u njemu. No, ljubav je doista slijepa u odnosu na svijet laži, jer jedino ljubav vidi istinu. Onaj koji traži samo lažne ovosvjetske užitke, a ne pravu ljubav (agape) zapravo živi slijep, iako vjerojatno ima zdrave oči. Istinska životna sreća dolazi više kao iznenađenje i nju prihvaćamo kao dar. Međutim, užitak nije iznenađenje. To je nešto što smo ulovili, zgrabili. Hedonist uvijek traži užitak, skroz dok to može. On je zapravo lovac na užitak. To traganje za užitkom praćeno je grozničavim natjecanjem s obzirom da i drugi (hedonisti) žele užitak za sebe. Na taj način ljubav, obitelj, prijateljstvo, prirodu sve smo podredili našemu užitku.
Stanje u koje je zapao suvremeni Europljanin dakako otvara prostor i za Katoličku Crkvu i njezino djelovanje. U tom kontekstu dobro je prisjetiti se riječi pape Benedikta XVI. koji je 2012. godine upozoravao da je potrebno „skinuti s prijestolja moderne idole” individualizma, konzumerizma i tehnokracije. Ratzinger je naglasio da ih treba zamijeniti „bratstvom” i „solidarnom ljubavlju”. U tome leži tajna svakog potpuno humanog, mirnog obiteljskog i društvenog života isto kao i obnova politike te državnih i svjetskih institucija. Drugim riječima, suvremenom Europljaninu nedostaje zahtjevnije sebedarje koje donosi sreću i užitak koji traje. Prema tome Europi nije glavna ugroza imigrantska ili ekonomska kriza, niti je toliki problem moguća islamizacija. Glavni problem suvremenog Europljanina je njegov hedonizam, koji se često (lažno) predstavlja kao lijepi cvijet, poput cvijeta ruže, no hedonizam je zapravo oštri trn. Trn koji se toliko duboko zabio u tkivo suvremenog Europljanina da predstavlja glavnu prijetnju njegovu opstanku.
(Svjetlo riječi, broj 400/401, srpanj/kolovoz 2016.)
