Početna stranica » Nedjelja – dan kršćanskoga bogoštovlja i uzdržavanje od rada

Nedjelja – dan kršćanskoga bogoštovlja i uzdržavanje od rada

444 pregleda

Neka se vjernici nedjeljom i drugim zapovjednim blagdanima uzdrže od onih radova i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjemu ili potreban odmor duše i tijela

Svakom vjerniku potrebni su ne samo momenti u kojima misli na Boga i časti ga, kao što to biva u molitvi, nego i redoviti dani u kojima prekida obične poslove, posvećuje se na poseban način Bogu i živi veselo i srdačno u društvu bližnjih. To znači, potrebni su mu dani odmora, slavlja, svetkovanja, posebnoga klanjanja Bogu.

Nedjelja je takav dan. Ona u današnje vrijeme poprima odlučnu važnost jer uklanja opasnost svođenja čovjeka na radni stroj. Ona odgovara zahtjevima ljudske naravi, iako se ne može pokazati da ljudska narav zahtijeva baš tjedan od sedam dana s jednim danom odmora. Međutim, prirodni moralni zakon nam govori da moraju postojati dani počinka i razmišljanja o temelju i cilju čovjeka. Etnološki nalazi nam otkrivaju da ni izvan kršćanstva ne postoji narod koji ima samo radne dane bez svetkovina i dana počinka.

Starozavjetna subota kao slika

Kršćanska nedjelja nije se razvila iz starozavjetne subote i nije njezin nastavak. No, ne može se zanijekati da je subota, pod određenim vidom, bila njezina daleka slika. Stoga je potrebno najprije nešto reći o suboti kako bismo lakše shvatili nedjelju. U početku se subota pojavljuje kao dan saveza Boga s narodom. Izvorno ona nije prisjećala na Božje djelo stvaranja, nego na oslobođenje od ropskoga rada u Egiptu (usp. Dt 5,12-15). Način slavljenja subote uglavnom se sastojao u uzdržavanju od rada (usp. Izl 16,23-30; 20,8-11; Lev 23,3; Neh 15,32-36 itd.). Kao što je subota usko povezana sa starozavjetnim savezom, tako je nedjelja usko povezana s novozavjetnim savezom. Kršćanski počinak od rada – nedjelja – prisjeća na otkupljenje Kristovim djelom i s tim povezano oslobođenje od prokletstva koje pritišće rad od vremena prvoga grijeha.

Novost kršćanske nedjelje

Židovski subotnji odmor bio je također usmjeren na kult. Toga dana bio je duži žrtveni kult (usp. Neh 28,9 s.). Nedjelja kao dan kršćanskoga kulta postoji već od samoga početka kršćanstva, premda u Novom zavjetu ne nalazimo tekst koji jasno govori o uvođenju ovoga dana kao dana kršćanskoga kulta. Ona nije izravno utemeljena na nekom novozavjetnom tekstu, nego na činjenici Kristova uskrsnuća čiju su važnost kršćani postupno sve više upoznavali.

Nakon Kristova uskrsnuća nedjelja je kao spomen uskrsnuća odmah postavljena uz subotu, iako su apostoli s prvim kršćanima nastavili sudjelovati u hramskom kultu (usp. Dj 2,46; Lk 24,53), što znači da nisu odmah napustili opsluživanje subote. Ali su i ovdje sve više upoznavali novost kršćanstva. U svakom slučaju apostolski sabor nije više obvezivao kršćane koji su pridolazili na opsluživanje subote. Brzo se pojavio izraz „dies dominicus” (kyriake emera), da bi se nedjelja jasno razlikovala od „dana Gospodnjega”, tj. od dana Kristova ponovnoga dolaska na koncu vremena. U taj dan Ivan je imao apokaliptičko viđenje (usp. Ap 1,10). Toga dana Pavao slavi euharistiju u Troadi (Dj 20,7), a istoga dana i korintska zajednica skuplja pomoć za siromašne u Jeruzalemu (1 Kor 16,2). Prema svjedočanstvu evanđelja, Kristovo se uskrsnuće dogodilo prvoga dana tjedna, to znači odmah nakon subote (usp. Mt 28,1; Mk 16,1-9; Lk 24,1; Iv 20,1-19). Tako napuštanje subote i slavljenje prvoga dana u tjednu „dies dominicus”, kao dana Kristova uskrsnuća, postaje sve jasnije. Uostalom, Pavao ubraja subotu u institucije koje su imale samo ograničenu funkciju priprave (usp. Kol 2,16 s).

Crkva na Drugom vatikanskom saboru naglašava prvotnu važnost nedjelje, dovodeći je u vezu s apostolskim vremenom i konačno s uskrsnućem samoga Krista. Saborski tekst glasi: „Crkva svetkuje blaženo otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te da zahvaljuju Bogu koji ih uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za živu nadu (1 Pt 1,3). Stoga je nedjelja prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla” (SC 106).

Novost kršćanske nedjelje u odnosu na subotu ogleda se i u motivaciji počinka od posla. U početku se kršćani zapravo i nisu mogli ustezati od rada nedjeljom jer ni židovsko ni pogansko okruženje nije priznavalo nedjelju danom odmora. Osim toga, mnogi su kršćani bili robovi te tako primorani raditi i nedjeljom.

U prvoj polovini 4. stoljeća kad je kršćanstvo dobilo slobodu, i postalo čak glavnom religijom, razvio se i pojam nedjeljnoga počinka. Nije riječ o prenošenju onoga što je važilo za židovsku subotu, nego se počinak nametnuo spontano iz kršćanskih motiva. Cilj je bio omogućiti vremenski prostor za slavlje euharistije i nedjeljnoga kulta u njegovoj cjelovitosti. Pod ovim motrištem počinak je promatran kao sredstvo u vezi s kultom. K tomu, poprimio je značenje i u samom sebi, snagom svoga odnosa prema Kristovu uskrsnuću. Spasiteljskim djelom, dovršenim u uskrsnuću, čovjek je bio u načelu oslobođen od grijeha, od prokletstva koje je povezano s grijehom i od kazna koje odatle slijede, među koje se ubrajao i rad u znoju svoga lica. Uzdržavanje od nedjeljnoga rada savršeno odgovara karakteru nedjelje kao dana sjećanja na Kristovo uskrsnuće. Istodobno nedjelja upućuje na konačno oslobođenje od svakoga grijeha i prokletstva grijeha koje će se dogoditi u Kristovoj parusiji. Za vrijeme nedjeljnoga počinka kršćanin ima predokus budućega otkupljenja i konačnoga počinka od posla.

Praktične primjene crkvene nauke

Smisao crkvenih zakona koji se odnose na svetkovanje nedjelje ima značenje podsjećanja na dužnost koja postoji samim time što smo kršćani. Na prvom mjestu dolazi dužnost sudjelovanja u slavlju svete euharistije. Sabor uči: „Toga su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa Krista” (SC 106).

U istom tekstu je manje zahtjevan poticaj na opsluživanje nedjeljnoga počinka: „Stoga je nedjelja prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla” (SC 106).

Crkva nalaže dužnost sudjelovanja nedjeljom u slavlju svete mise i to cjelovite. Crkva zahtijeva tjelesnu ili fizičku prisutnost u nedjeljnom misnom slavlju. Sudjelovanje posredstvom radija ili televizije nije dovoljno. Ovaj zahtjev ima svoje duboke motive. Polazeći od utjelovljenja, Krist nam je postao blizu tjelesno pa tako i u svetoj euharistiji. Tako i naše tijelo, koje spada na čovjekovu bit, igra važnu ulogu također u kultu. Nedjeljna sveta misa je kult novozavjetne zajednice koja se okuplja na vidljiv način. Razlozi koji opravdavaju nesudjelovanje u nedjeljnoj euharistiji – misi:

  • Fizička nemogućnost koja postoji, na primjer, u slučaju teške bolesti ili kad se u mjestu u kojem netko živi ili u blizini ne slavi nedjeljom misa jer nema svećenika.
  • Moralna nemogućnost koja ne isključuje ispunjavanje nedjeljne dužnosti na apsolutan način, nego je čini posebno teškom, a time i nemogućom. Općeniti slučajevi su, na primjer, kad je netko fizički slab zbog nestalna zdravlja ili starosti; kad netko živi u znatnoj udaljenost od crkve; kad netko mora ispuniti apsolutno neke poslove da bi otklonio od sebe ili bližnjega neku veliku štetu.
  • Osjećaj za čovjeka i sloboda sinova Božjih ispravno shvaćena, ovlašćuju one kršćane koji moraju obavljati neki težak posao da ispuste nedjeljnu misu nekoliko puta godišnje, na primjer radi putovanja ili jednostavno da kod kuće „prespavaju”.

Svi ovi motivi imaju samo vrijednost općih načela. Ispravnu odluku donosi svaki pojedinac imajući u vidu veliku važnost redovnoga sudjelovanja u misnom slavlju, ali imajući također u vidu da Krist nije htio staviti na leđa ljudima izvanredne terete.

Uzdržavanje nedjeljom od posla

Tko želi osvijetliti kršćanski nedjeljni počinak polazeći od starozavjetne subote, morao bi imati na umu ovo: subotom je bio zabranjen svaki rad (usp. Izl 20,10), a na neke druge vrlo važne blagdane zabranjeni su bili samo „ropski” radovi (usp. Lev 23). Pod ropskim radom treba podrazumijevati stalni profesionalni rad ili svagdašnji stalni posao. Osim toga, posvemašnje uzdržavanje od rada imalo je cilj ponovno sjećanje na oslobođenje od egipatskoga ropstva. Po tomu je subota stvarno slika nedjelje u kojoj kršćani, po Kristovu daru otkupljenja, uzdržavanjem od rada slave oslobođenje od grijeha i od rada, ukoliko nosi biljeg grijeha.

Teološko tumačenje nedjeljnoga počinka dugo je vremena počivalo na Kristovu uskrsnuću kao svom pravom temelju, no kasnije se nije više pridavala pažnja smislu i cilju nedjeljnoga počinka, već se okrenulo formalističkom i kazuističkom određivanju „ropskih” radova koji su zabranjeni nedjeljom.

Sv. Toma stoji na sredini između ove dvije težnje: još je povezan s prethodnom tradicijom, ali ide i za točnijim određivanjima pojma „ropskoga rada”. Prema njegovu mišljenju, taj pojam ukazuje s jedne strane na grijeh, a s druge strane i na fizički posao. Taj se posao protivi počinku, dok to nije slučaj s intelektualnim radom. Kardinal Kajetan pooštrava ovo Tomino mišljenje primjećujući da je u određivanju zabranjenoga ropskog posla odlučujuća jedino narav rada, a ne i nakana ili cilj koji se njim postiže. Kazuistička razrada ove teorije došla je do daljnje podjele: zabranjeni su ropski ili tjelesni radovi koji se obavljaju fizički, koje su nekoć obavljali robovi; dopušteni su intelektualni poslovi što ih obavljamo duhovnim moćima, koji su nekoć bili rezervirani slobodnim ljudima.

Ovo razlikovanje dopuštenoga i zabranjenoga rada je nepravedno. Ne možemo se složiti da nikakvu važnost nema nakana koju ima onaj koji radi i da je jedino važna narav rada. To znači, na primjer, da nitko ne bi nedjeljom mogao obaviti neki tjelesni posao s ciljem pomaganja bližnjemu. Isto tako neki radnik koji slabo stoji ne bi mogao obaviti nikakav manualni posao nedjeljom kako bi poboljšao materijalni položaj svoje obitelji, dok bi se neki pisac, već dobrostojeći, mogao posvetiti nedjeljom svom intelektualnom poslu da bi još više poboljšao svoje blagostanje.

Crkveno učiteljstvo svojim je deklaracijama utrlo drukčiji put od kazuističkoga načina razmišljanja o dopuštenim i nedopuštenim poslovima. Opće pravo Katoličke Crkve (Kan. 1247) odustaje od bilo kakvoga točnijeg određivanja, pa jednostavno nalaže: „Neka se vjernici nedjeljom i drugim zapovjednim blagdanima uzdrže od onih radova i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjemu ili potreban odmor duše i tijela.”

Na temelju povijesnoga razvoja i nauke crkvenoga učiteljstva o uzdržavanju od nedjeljnoga posla mogli bismo izvući sljedeća načela:

  • Kršćanin se nedjeljom treba uzdržavati prije svega od rada kojim je zaokupljen običnim danima u kojima ostvaruje zaradu. Odlučujući kriterij, dakle, nije narav rada već cilj blagdanskoga počinka. Nije riječ, dakle, o tomu je li u pitanju manualni ili intelektualni rad, nego treba li ga se kršćanin uzdržavati da bi bio slobodan za euharistijsko slavlje; da bi se mogao sabrati; da bi se mogao posvetiti kao čovjek i kao kršćanin brizi oko važnijih vrednota i zajedništvu s drugima.
  • Važan kriterij je također obavlja li čovjek nedjeljom posao da bi zaradio. Isključivši slučajeve potrebe, u kojoj siromah ovisi apsolutno od zarade koju ostvaruje nedjeljom, ili u kojoj javne potrebe ne mogu ne raditi, nedjeljom su iznad svega zabranjeni poslovi radi zarade.
  • Nedjeljni počinak nije samo posao koji se odnosi na pojedinca nego se tiče čitave zajednice. Samo zajedničko uzdržavanje od posla omogućuje slavljenje euharistije kao zajedničkoga slavlja. Osim toga, nedjelja mora biti dan radosnoga zajedništva okupljenih, prije svega u krugu obitelji, a onda i šire.
  • Kršćanin koji obavlja lakše manualne poslove i koji ne zamaraju u kraćem razdoblju, a ima cilj pomoći drugomu ili naći nužnu fizičku ravnotežu, ne griješi protiv zapovijedi nedjeljnoga počinka ako euharistijsko slavlje ostaje središnja točka toga dana, ako ima još dovoljno vremena za razmišljanje o duhovnim stvarnostima i ako ne izaziva skandal. Tko radi u nekoj službi ili tvorničkoj ustanovi, mogao bi, na primjer, obaviti neki lagan i kratak posao u vrtu i u njemu naći odmor i kontakt s prirodom, a preko nje i s Bogom.

Spomenimo još i neke situacije u kojima je nedjeljom i blagdanima dopušteno raditi i duže vremena:

  • Kad je rad nužan za otklanjanje neke znatne štete od pojedinca ili zajednice, ili da bi se nadoknadila ili ublažila već nanesena šteta. U takvoj se situaciji mogu zateći  zemljoradnici kad ih ružno vrijeme pometa da saberu plodove zemlje, a prijeti golema šteta. To još više vrijedi za siromašne koji bez rada nedjeljom ne bi mogli osigurati sredstva za život sebi i svojoj obitelji.
  • Dopuštenje rad u javnim službama bez kojih je nezamisliv život: željezničarima, liječnicima, apotekarima, radnicima na otklanjanju nesreća, javnim prijevoznicima itd.