Poznata narodna izreka: “Tko visoko leti, nisko pada” možda nam je ostala kao uspomena na najpoznatijeg antičkog letača, a ako i nije, može se adekvatno primijeniti na njegovo životno iskustvo. Naprotiv, druga narodna misao, koja se često čuje među našim ljudima, a prema kojoj je najbolja zlatna sredina, nemati ni previše ni premalo, ne znati ni suviše ni malo, ne težiti ni gore ni dolje, nikako se ne odnosi na ponajboljeg mitskog izumitelja Dedala, sina atenskog umjetnika Eupalama.
Njegova nadarenost ogledala se na mnogim umjetničkim područjima, a napose u kiparstvu, slikarstvu i graditeljstvu. Brojne genijalne izume, poput svrdla i poluge, zasjenio je njegov pronalazak krila i uspješan let priskrbio mu je veliku slavu. Iako je bio toliko umjetnički nadaren, da su primjerice njegovi kipovi izgledali kao živi, a konji bi rzali pred njegovim slikama kao da u njima vide svoje žive srodnike, ipak nije bio pošteđen ljudskih slabosti i nedostataka u karakteru. Najveću si je životnu mrlju nanio ubojstvom nećaka. Naime, kad je primijetio da je njegov nećak Tal još nadareniji od njega, to je kod njega izazvalo silnu ljubomoru i zavist. Nakon što je Tal na principu riblje kosti izumio prvu pilu, ljubomora je proključala u Dedalu te je odlučio svojeg nećaka sunovratiti s atenske akropole. Nije uspio prikriti svoje zlodjelo od atenskog naroda i osuđen je na smrt unatoč umjetničkim zaslugama. No, bogovi su mu oprostili uime umijeća njegovo zlodjelo i spasili ga iz tamnice.
Potom je utočište pronašao kod kretskog kralja Minosa, koji je objeručke darovao gostoprimstvo slavnom graditelju. Odmah mu je dakako povjerio velik broj poslova prikladnih Dedalovom umijeću, od kojih je najpoznatiji izradba goleme građevine, Labirinta, u glavnom kretskom gradu Knososu. Dedal je na tu ideju došao uvidjevši Minosove bračne nevolje. Kraljeva je žena Pasifaja počinila preljub sa svetim bijelim bikom i rodila čudovište Minotaura. Budući da kralj nije želio nauditi djetetu, ipak ga je želio sakriti od ljudskih pogleda. Dedal je pronašao rješenje gradnjom brojnih hodnika složenih u labirint u čijem će središtu mirno živjeti Minotaur. Niti će on moći izaći napolje niti će netko, ako bi k njemu i došao, moći izaći van. Labirint se često ubrajao među antička čuda, ali je njegovu tajnu uspješno riješio Tezej pomoću Arijadnine niti. Upravo je kraljev strah da Dedal ne bi otkrio tajnu Labirinta ili negdje drugdje napravio sličnu građevinu, nagnao kralja da Dedalu ponudi doživotnu mirovinu. Kako Dedal nije prihvatio umirovljenje, kralj mu je zabranio napuštanje Krete. Znajući da zbog snažne kretske mornarice nije mogao pobjeći morem, došao je na sjajnu ideju da poput ptice odleti zračnim prostranstvom. Stoga se dao na izradu krila sebi i sinu Ikaru kojeg mu je rodila jedna od Minosovih robinja. Skupio je ptičja perja i voskom ih zalijepio u prava krila. Posljednje upozorenje dao je Ikaru: “Ne leti previsoko da negdje se ne istopi vosak niti prenisko da more ne smoči pera”, i zaputili su se prema Ateni.
Krenuli su prema otoku Parosu, a potom na sjeveroistok. Ljepota sunca i veličina prostranstva potisnuli su očevo upozorenje, te se mladić previše vinuo u visine gdje mu je sunce istopilo vosak. Ostavši bez krila sunovratio se u more i utopio. Nesretni ga je otac pokopao na otoku Ikariju i promijenio smjer leta prema Siciliji. Ondje ga je lijepo primio vladar Kokal. U znak zahvalnosti Dedal mu je sagradio veličanstvenu palaču s kipovima i slikama. Dočuo je za to i kralj Minos. Jasno da nije mogao ostati ravnodušan na nova Dedalova postignuća i htio ga je vratiti u svoje kraljevstvo. Odlučio je sa snažnom mornaricom navaliti na Kokalovo kraljevstvo. U velikom strahu Kokal ponudi Minosu diplomatsko rješenje i primi ga u svoju palaču. Ni Dedal nije mirno sjedio nego mu je ponovno došla na um spasonosna ideja. U kraljevu je kupaonicu uveo tajni cjevovod, a vodu zagrijao u kotlovima. Uvečer je po svom običaju Minos krenuo na kupanje, ali je bio zaliven vrelom vodom te izdahnuo. Atenjani su saznali za Minosovu smrt i oprostili svom junaku negdašnju smrtnu kaznu. Nakon dugog izbivanja i čežnje za domom napokon se Dedal vrati u voljenu Atenu, u kojoj je umro sretan i spokojan. Iako je bio smrtnik, Atenjani su ga zbog iznimnih djela proglasili herojem.
Mit o Dedalu u cjelini odiše dvojnošću tako prirođenoj ljudskom biću. Dobro i zlo na dohvat su čovjekovoj slobodi koja može i treba birati Dobro. Razum je ona krajnja instanca koja odlučuje o izboru. Često se dogodi da ljudske slabosti zamagle razum pa se poput Dedala čovjek prepusti sljepilu ljubomore, zavisti koja može dovesti do najtežih posljedica zla – dokinuća tuđeg postojanja, pa makar to bio i bliski srodnik. Čini se da je mit u smrti Ikara izravnao moralnu zadovoljštinu, jer je i Dedal doživio najveći mogući gubitak, onaj vlastitog djeteta. Ipak postoje očite razlike u nasilnoj smrti i nesretnoj smrti. Ikar nije poslušao očeve riječi. Poput brojnih današnjih roditelja i Dedal je svom djetetu želio omogućiti sve najbolje, dati mu slobodu. Njegove riječi bile su spasonosno ograničenje. No, mladenačka zanesenost i neopreznost, zaslijepljenost blještavilom i raznim mamilima, često nažalost pretvore roditeljsku dobrotu u veliku nesreću. U svakome od nas usađene su mogućnosti da se skrijemo u labirint svojih nevolja ili da se vinemo u neslućene visine. Genijalci koji poput Dedala obogaćuju svijet čini se da se lakše snalaze i u dobru i u zlu. Nama prosječnima preostaje nada da iz labirinta nevolja uvijek postoji neki izlaz pa makar i iz pomoć Arijadnine niti.
