Motreći pojave, događaje i osobe u bližoj i daljoj okolini izgleda mi nevjerojatnim kako smo kruti i nepovjerljivi u prihvaćanju promjene nabolje kod drugih. Ne samo da teško prihvaćamo nečiji zaokret u životu nego često potenciramo i namećemo kao determinirajuće ono prije toga zaokretu u čovjekovu životu. Rado stavljamo naglasak na ono loše u prošlosti pri čemu se odnosimo indiferentno prema onom dobrom u sadašnjosti. Nikako da počnemo doživljavati bez tereta prošlosti čovjeka koji se obratio od svoga grijeha. Poneki „pravednici” jednostavno ne dopuštaju drugima zaokret u njihovu životu. Takvi se dušebrižnici nalaze između dviju krajnosti: s jedne strane su uvjereni samo u svoje obraćenje – samo kad bi htjeli, a s druge, da se ni oni ni itko drugi može promijeniti i načiniti zaokret u svome životu. U jednoj i drugoj krajnosti svoga razmišljanja, govorenja i djelovanja oni identificiraju čovjeka s njegovim grijehom i prošlim slabostima. Ne dopuštaju mu da ih se oslobodi ili ga barem oni ne mogu percipirati i doživjeti kao čovjeka oslobođena prošlih zala. Time mu onemogućuju rasti i razvijati se u ljudskom i društvenom smislu, te svraćaju poglede drugih na sliku kojom su ga oni determinirali, ali time govore i o sebi i svome unutarnjem svijetu.
Na promjenu života poznatih o kojima bruje portali oni gledaju s oduševljenjem, no zapanjujuće je kako nepriznavanje promjene ili barem same mogućnosti promjene raste i postaje intenzivnije što su osobe međusobno bliže u smislu životnoga prostora, zvanja, zanimanja i radnoga mjesta. Tek tada se događa upliv prave demonske struje u kojoj se onoga tko se pokušao obratiti od svoga ispraznog načina življenja ne motri samo kao onoga kojemu se to ne želi priznati, nego čak i kao licemjera, kao onoga koji se samo pretvara da se promijenio, a u biti je, misle oni, ostao isti. Time takvi dušebrižnici i bukači možda samo projiciraju svoja unutarnja stanja na one koje su im najbliži.
Nevjerojatno je kako čak i duhovne osobe koje svakodnevno udjeljuju odrješenje drugima, opominjući penitente da ne trebaju ponovno ispovijedati grijehe koje su već jednom ispovjedili te svjedoče o zaokretima u životima drugih ljudi, ipak te zaokrete kod onih koji su im najbliži ne prepoznaju i ne priznaju. Uvijek im ostaju sumnjivi, pravdajući tu sumnju svojim sveznanjem. Dodijelili su im usud za vijeke vjekova. Jedino će ih pamtiti po onome po čemu ovi ne bi željeli da ih pamte. Uvijek će ostati obilježeni onim od prije, onim od „znam ja njega iz nekih drugih faza i konteksta”. Smjestili su ih u identitetski okvir koji se, prema njima, ne može razbiti niti proširiti.
Još je gore kad susretnemo one koji pripovijedaju o tuđim navodnim manama, propustima i slabostima koje osobno nisu ni vidjeli ni čuli. Njih ne zanima što su ti navodni događaji puke laži ili, još gore, poluistine. Oni jednostavno tovare stvarnu ili izmišljenu prošlost kao uteg, kao neizbježnu sudbinu na leđa svoga bližnjega. No, time pokazuju da ne vjeruju u preobražavajuće djelovanje milosti, a time ni u vlastitu mogućnost promjene. Oni su duboko u sebi teški fatalisti, koji se naslađuju nad tuđom sudbinom koju, paradoksalno, sami nastoje kreirati drugima. Oni neprestano prepričavaju tuđe propuste, grijehe i mane, stvarne ili izmišljene, svejedno im je. Podlo i sa smiješkom na licu šire te druge uvjeravaju u ono tuđe od prije, krijući se i žrtvujući ugled svoje službe ili svoga radnoga mjesta zbog čega bi ono o čemu govore trebalo dobiti vrijednost nečega ozbiljnog, istinitog i vjerodostojnog. Hm… nije ni čudo što živimo u krizi autoriteta, što su mnoge osobe i službe izgubile autoritet i vjerodostojnost, kako u društvu tako i u Crkvi. Stalnim „kao nehtijućim” isticanjem nečijih prošlih slabosti stvaraju privid kontinuiranosti i učestalosti onoga čega možda u biti i nema, jer je to plod fantazije onih koji su negdje nešto načuli, vidjeli, krivo spojili i tko zna u kakvom je to obliku došlo do njihova poganoga (ne)plodnog tla.
Kako zlo uvijek povlači drugo zlo i kako se zlobnici uvijek pronađu, tako se događa da starješine i njihovi suradnici, koji su okruženi ovim dvorskim dušebrižničkim ludama, često uzimaju kao prvi, a ponekad i jedini, kriterij ono o čemu ovi govore. No, zaboravljaju da takvi dušebrižnici onemogućuju temeljni ljudski i društveni razvoj osobe koju dezavuiraju te kroje okvir drugima namećući ga svima oko sebe. Čest je slučaj da oni koji su okruženi spomenutim dvorskim ludama ne provjeravaju istinitost njihovih tvrdnji. U najmanju ruku prva slika koju dobiju o nekome je slika dvorskih dušebrižničkih luda koji stvaraju i posreduju takvu sliku. Tako se, nažalost, događa da živimo u svijetu nerazjašnjenih situacija i predrasuda o događajima i osobama koje ne postoje ili barem ne postoje na način kako ih je netko pogrešno povezao. Tako živimo u svijetu prividnoga znanja i prividne istinitosti, čak i prividnih događaja i činjenica. Na taj se način oni koji se nalaze u blizini dvorskih dušebrižničkih luda nalaze u situaciji da nesvjesno prihvaćaju lažne identitete onih o kojima ovi govore, ali u isto vrijeme prihvaćaju skriveni i pokvareni identitet dvorskih luda koji je skriven iza njihove nepomirenosti sa samima sobom i svojim pozivom te iza uplašenosti zbog osobne duhovne shizofrenije. Oni skrivaju svoj pravi identitet jer se ne usuđuju prepustiti preobražavajućoj snazi Božje milosti.
