Naš narod ima svoje opće osobine, po kojima se razlikuje od svih drugih. Miroljubiv je i nikad nije tražio tuđe; junak je i uvijek je branio svoje. Ne voli se svađati, nego voli živjeti u bratstvu i ljubavi; zato su često izmiješani pripadnici triju vjera i isto toliko naših naroda u jednom istom selu, a da se nikad ne zapaža podijeljenost. Veseljaci su naši ljudi, zato imaju divne pjesme i igre. Pobožni su, zato su svi naši krajevi puni starih svetišta, koja su ukrašena slikama i kipovima, u koje su naši stari umjetnici prelili dušu čitavog naroda. Bistri su i već prva generacija, koja nauči čitati i pisati, daje po nekoliko dobrih učenjaka. Pošteni su do u dno duše; zato je svaki zločinac za čitav život prezren i onemogućen u svom kraju.
Ima u našem narodu i općenitih mana. Psovači smo, i to među najgorima u Europi. A i vinogradi i šljivici toliko su darežljivi prema nama, da im se ne možemo ujati, te malo previše iskorištavamo njihovu darežljivost.
Ali imaju naši krajevi i svojih pojedinačnih osobina. Život i rad ljudi je posvuda drugačiji, pa su i ljudi postali drugačiji. Svi se naši krajevi obnavljaju, ali u svakom ima nešto posebno što u drugima nema. Pa i u crkvenom životu imaju ti krajevi svoja posebna svetišta i načine štovanja svojih svetinja.
Bosna i Bosanci
Bosanac je, kao i njegova Bosna, sastavljen od onoga što se inače nigdje ne može sastaviti. U Bosni možete na pet metara od moderne električne centrale naći seosko gumno, po kojemu konji trče uokrug, i tako se vrše žito. U Sarajevu postoji nekoliko fakulteta, a donedavno postojao je i velik broj nepismenih. To je zemlja, koju još nitko nije mogao razumjeti osim rođenog Bosanca.
To je bogata zemlja, ali je puna siromaha. Ipak, gladan čovjek će se prije nahraniti ako prođe tom siromašnom zemljom, nego u bogatim našim pokrajinama. “Kad bosanski seljak vidi da su se ogladnjeli prolaznici bacili na njegov šljivik ili voćnjak, on se pravi kao da ne vidi, ili će samo kao u šali podviknuti: ‘Ej, vi tamo, malo polakše; vidim ja, vidim.’ Ako prolazite putom pokraj voća, pa upitate najbližeg seljaka: “Čije je ovo?”, on će odmahnuti rukom: “Ah, onoga, tko ubere”. A može biti da je baš njegovo” (Dvorniković).
Bosanac je blag kao zejtin, a i naprasit kao šljivovica. Kad ga šljivovica zagrije, onda ili se raznježi (raspilavi) preko svake mjere i obećava svakom sve i ljubi se i bratimi s cijelim svijetom; ili se razbjesni i traži na svaki način nekoga s kim se tukao.
Gostu bi krvi iz obraza natočio. Stranca putnika primit će s isto tolikom srdačnošću kao i svoga starog znanca.
Bosanac voli svoju sevdalinku. Ali je ne bi nipošto zapjevao pred nebosancem. Zna da nju ne može shvatiti stranac. Treba za to malo i onoga što se u Bosni zove dertom, a što se ne da opisati nego samo doživjeti.
Ženu voli više nego sebe. Pa ipak! Osobito po Bosanskoj Krajini muževi se natječu tko će biti stroži prema ženi. Ženu neće zvati ženom, niti da joj spomene ime, nego će kazati: “Ova moja nesreća”, “Ta moja gadura”, “Moja ženturača” ili koju drugu sličnu nježnost. “Da prostite, moja žena” još je najblaža formula u toj ljestvici (Dvorniković).
To je sve tako, ali opet Bosanac cijeni svoju ženu više nego drugi svoju. On se pred drugima želi pokazati gospodarom u svojoj kući. Ali kad ga nitko ne čuje i ne vidi, on je papučar.
A kako i ne bi bio papučar, kad je njegova Bosanka tako divna žena!? Ona rodi punu kuću djece, otka haljine svima, oplete čarape svima, opere sve, skuha sve, i opet je doteče na njivi gotovo koliko i muškarce. A opet je njezine pjesme puna crkva, a njezine molitve kuća.
Uza sve to Bosanac pogdjekad ima običaj reći da je Bog iz nepažnje stavio vragu žensku glavu, a ženi vražju; zato vrag primami svakog muškarca, a i žena ga vara kao da je iz pakla.
Hercegovina i Hercegovci
Hercegovci su – barem dosada – bili najsiromašniji dio našeg naroda. Ali baš u tom najsiromašnijem kraju ima najviše srca za siromaha. Možda i previše: ondje je prosjaštvo isplativ zanat, tako da se u nekim pograničnim selima Dalmacije i Hercegovine bilo razvilo u zanimanje (zarada na štapu).
Ali, pravi Hercegovac radije bi se ubio nego prosio. On je vječni probisvjet, ali uvijek kao radnik, a nikad kao prosjak. Bosanci se pitaju ima li Hercegovaca još u Hercegovini, kad su toliki u Bosnu doselili. Tako se pitaju i u Slavoniji, tako i u Americi. Ali na Hercegovini se ne zapaža da itko iz nje odlazi: ona sav svijet naseli, a sebe ne raseli.
Uostalom, tako je i Bog odredio, da svijet ostaje ne na onom tko ima mnogo imanja, nego na onom tko ima dosta okretne i radine djece. A Hercegovaca ima i dosta i okretnih. Jedan zagrebački sveučilišni profesor i učenjak, poznat i izvan naših granica, piše o sebi: “Kad sam svršio osnovnu školu, uze me majka za ruku, dade mi o rame torbu s hljebom i sirom te me izvede pred kuću; rekla mi je: ‘Dijete moje, ja te ne mogu više izdržavati i hraniti. Pođi u svijet, uči sam škole, ako naiđeš na dobre ljude.’ I pošao sam. Patio sam dosta, ali sam učio i evo doučio”. Tako nam je bilo gotovo svima, samo je netko izučio za svinjara, a netko za profesora. Glavno je da nismo prosjaci.
Vuk Karadžić je poznavao Hercegovce možda bolje nego itko. On veli da je priča o razbojničkoj ćudi kod Hercegovaca nastala odatle što Hercegovac “vrlo rado priča šale, ali kod toga ostane malo namršten”. O Eri ima mnogo rugalica. Veli se da su ih sve izmislili Hercegovci sami o sebi. Ali nikad se u tim pričama ne spominje da je Ero bio glup. To oni ne trpe.
U Hercegovini još uvijek vlada vjera u brkove jer je pun kraj poštenjačina starog kova. U tomu možda prednjače ostalim našim krajevima. Ali imaju jednu manu u kojoj su nedostiživi: vole se potući. Kažu ljudi da u Hercegovini i dječaci prije nego pođu na ispovijed traže jedan drugog: “Hajdemo se još jednom pomlatiti prije ispovijedi, jer tko će dočekati sutra poslije mise”.
Međutim, oni se vole pomlatiti samo dok su kod kuće. Prijeđu li granice Hercegovine, ljube se, kao da su svi iz jedne kuće. Priča se da je negdje daleko naišla jedna čitava brigada sastavljena od vojnika Hercegovaca i kad je ugledala kraj puta magarca, raspršila se u času. Svi su Hercegovci potrčali k magarcu, grlili ga i ljubili: “Zdravo, zemljače!”. Možda je to tko i izmislio, ali istina je da Hercegovac voli vidjeti i mačku ako je došla iz njegove Hercegovine.
Kaže se da Hercegovac nema sluha i da ne zna pjevati. Zna on pjevati, samo pjeva po svoju ganga. Ako tko misli da je to tako lako, nek’ pokuša naučiti.
Inače Hercegovac voli porugljivo govoriti o ženskom kukavičluku. A Hercegovke su možda junačkije od muškaraca. Priča se kako je neki mladoženja negdje ječao, pa ga pitali, što mu je? “Izružila me žena pa mi junačko srce ne može podnijeti”, odgovorio Ero.
Uistinu Hercegovka voli dati mužu u ruku litricu da izgleda većim junakom; a sebi preslicu, da izgleda ko’ najmenica. Ali kad treba nešto važno svršiti, on će spremiti ženu: “Hajde ti, ti znaš bolje govoriti”.
Hrvatski Zagorci i Prigorci
Zagorac je kroz duga stoljeća bio gospodski kmet. Zato i danas svakom gospodinu rekne oni. Ali uza svu tu odanost u govoru, on je nepovjerljiv prema svemu što dolazi od gospode. Kad opazi da se netko ljepše obučen približava njegovoj kući, odmah se skriva jer njemu je u glavi uvijek jedno: “Pak ga vrag meni na zlo nosi”. Tako bar priča D. Tomašić. A drugi jedan zagorski pisac kaže: “Ugledala dva zagorska seljaka puža na cesti. Prvi je odmah primijetio: ima nešto, dok je nekuda pošao. Drugi je odmah dodao: ali tko ga je poslao nama, i što on namjerava kod nas?”
“Zagorac je vrlo društven čovjek, pristupačan, pun šale i smijeha”. Tako je pisao prije 80 godina jedan Nijemac.
Premda su Zagorci vrlo bistri ljudi, ipak se rado prave bedacima. Ako dođe pred sud, on se pravi kao da ništa ne razumije, a svi se suci slažu da je Zagorac rođeni advokat.
O ženama ne voli govoriti. Ako govori, onda im se ruga. Njihova je poslovica, da je svaka baba od vraga tri dana starija.
Ali Zagorac, uza sve to, svoju ženu voli i poštuje. A ima i zašto. Onaj Nijemac, koji je Zagorce opisao kao društvene ljude, napisao je o Zagorkama: “Lijepe kao slika, ali mnogo rade, a malo paze na svoju ljepotu, pa se brzo postaraju”. To im je najljepša pohvala.
Uz te kreposti ima Zagorac i jednu manu, u kojoj je nedostižan: voli se ganjati po sudu, parničiti. Ako koji zagorski puran zaluta u tuđe dvorište ili žito, to je već dostatan razlog da se godinama i godinama susjedi gone po sudu. Ako sav imetak dadnu advokatima, neće im nitko zamjeriti: u Zagorju je već tako, da se radije postane prosjakom nego da se pokuša nagodba sa susjedom. Ipak mora im se priznati da se ne služe nedozvoljenim sredstvima (podvalama i krivokletstvom) kao negdje drugdje.
Zagorje je naš najgušće naseljeni kraj. Kad znamo da su ti ljudi tako vrijedni, onda moramo doći do zaključka: jedan od naših najvrjednijih krajeva.
Slavonski Šokci i Šijaci
Slavonska je zemlja široka, slavonska pjesma otegnuta, a slavonska srca i duše bogate. Mi se najviše divimo lijepoj i bogato izvezenoj djevojačkoj nošnji u Slavoniji (Bečka radionica crkvenog ruha izabrala je slavonsko vezivo za najljepše misničke košulje). Ali kakvo je to vezivo, takve su i slavonske kuće, takvo sve oko kuće, takvo je njihovo srce: bogato, pače i rasipno.
Slavonci se sami sebi podruguju, da je za njih najljepše povrće kulen, pa kobasica, a od prasice nema ljepše ptice.
Uza sve to u Slavoniji često padne mrtva glava zbog jednog grozda iz vinograda ili jedne jabuke iz voćnjaka. Ali ipak Slavonac je sve prije nego škrtac. On je spreman na jedne svatove potrošiti pola imetka. Zato su lihvari uvijek imali u Slavoniji uspjeha, dok su u Hrvatskom zagorju umirali od gladi. Slavonac želi biti gospodar na svojoj zemlji (mjesto da joj bude sluga, kako kaže slavonski pisac J. Kozarac), zato ne da u svoje dirnuti, niti dopušta da tuđa noga prolazi kroz njegovo imanje. A da nije takav bio, zar bi danas u Slavoniji bilo Slavonaca?! Čim je iz nje nestalo Turaka, navalili Švabe, Ličani, Hercegovci: svatko je želio tu plodnu zemlju.
Slavonac ne trpi stranca u Slavoniji. Ličanima se rugaju da su nosili lubenicu u Liku, da je nalegu: prevario ih Slavonac, da je to jaje od kobile. Hercegovce bockaju da ne znaju jesti bijeli kruh, nego da ga mjesto sira prismaču s kukuruznim. A Švabama stavljaju u usta poslovicu da je najljepši vic šljivovic.
Slavonac se do podne ruga samo strancima, a od podne i sebi i njima. Naši najbolji pisci šaljivih pripovjedaka rodili su se svi odreda u Slavoniji. A izrugivali su opet samo svoju rodnu grudu. Zato se na račun Šijaka danas zabavlja školska mladež po svim našim krajevima. To samo imaju zahvaliti svojim rođenim sinovima.
Nisu ni Slavonci bez mane, ali Slavonke su razvikane više nego oni. Kad se spomene slavonska snaša ili djevojka, mnogi naši ljudi odmah računaju sa ženskom pokvarenošću i bračnom nevjerom. A to Slavonke nisu zaslužile. Tu su im nepravdu napravili slavonski književnici. Ima u Slavoniji i pokvarenih žena i djevojaka. Ali gdje ih nema? Međutim daleko je veći broj onih radinih, pobožnih djevojaka, koje u kući rade kao crv, a u crkvi pjevaju i mole pobožnije nego u mnogim drugim krajevima. Da nije u Slavoniji djevojaka, crkve bi bile napola prazne.
Slavonke je najbolje opisao jedan njihov župnik u razgovoru s piscem ovih redaka. On je, naime, rekao:
“Slavonke su dobre; idu u crkvu redovito, u crkvi se vladaju pobožno, lijepo pjevaju, Bogu se mole često i pobožno, čuvaju se kao djevojke od djevojačkih mana…”
Prekinuo sam ga: “Još ćeš reći, da su k’o časne sestre…”
Nije se dao smesti, nego je nastavio: “Pa, uistinu, čitava Slavonija sliči samostanu. U njoj se moli i ide u crkvu, ali djece nema ni u kući ni u crkvi”.
“Samo u samostanu zbog kreposna, a u Slavoniji zbog nekreposna života”, dodao sam.
Slavonke ne rađaju djecu. To je njihova prava mana. Dao Bog da je isprave. Šteta, da izumre lijepi soj naših Slavonaca!
Istrani i Primorci
Naša Istra ima nadimak sirotica. Dobila ga je onda kad nije bila naša. Duga stoljeća bila je otrgnuta s grudi svoje majke zemlje. I to se osjeća na Istranima.
Kažu ljudi da se među tisućama druge djece može poznati siroče koje je majku izgubilo dok je u kolijevci bilo. Ima nešto tako tugaljivo u njegovim očima, da bi čovjek gledajući u te oči i sam proplakao. – Takva je i duša naše Istre i njezinih ljudi. Veliki njihov pisac Kumičić bio je miran i hladan pisac, ali čim bi počeo pisati o svojoj Istri, izmamio bi suzu iz kamena. I Nazor, pjesnik snage i života, u svom Velom Joži opisuje istarskog čovjeka kao diva koji brda potresa, ali opet pjeva najtugaljiviju pjesmu koju smo ikada čuli, Galeotovu pjesmu. O Istri, posebno o Istrankama, i ne može se drugačije pisati. “Gotovo sva čakavska književnost je plačljiva, Istranin je “beskrajno tužan”. On se “ne zna smijati”. Istarske majke su “kao ikone”, suhe, svete, pokornice, uvijek ozbiljne i pomalo plačne. Tako ih opisuje Antun Bonifačić, njihov sin. Takve i jesu.
Ali nisu ni mogle drugačije biti! I krv u njihovim žilama tugovala je kroz stoljeća, dok nije konačno dočekala čas radosti: čas ujedinjenja s istokrvnom braćom!
Inače su Istrani ozbiljni, trezveni i štedljivi. I to ne samo s obzirom na novac. Oni škrtare i u radosti i žalosti, sa smijehom i zanosom. Smijeh dijele na točkice. Pa i suze u njih mogu čitav život kapati (kao kapi u Postojnskoj špilji), ali nikad se neće pretvoriti u prolom oblaka, kako to zna biti u Bosanaca i Hercegovaca. Ustrajniji su u tuzi, ali škrtiji u suzama. Pogotovo onda ne može kod njih biti govora o nekom sevdahu. Oni to ne mogu ni pojmiti. U njih nema ni obične ljubavne pjesme.
Računa se da je Istra naš najtrezveniji kraj.
Uza svu svoju škrtost u osjećanjima, ne škrtare s riječima. Ni Dalmatinci ih ne mogu razumjeti, tako su brzi na jeziku. Bosanci i Hercegovci trebali bi tumača ako bi željeli s njima razgovarati.
U psovci ne zaostaju ni za jednim našim krajem. Možda su i prvaci.
Žene i djevojke imaju na sebi nešto pobožno, lijepo, plemenito, nježno i osjećajno, tako da možemo Jelku iz Jelkina bosiljka proglasiti uzor-Istrankom.
Istrani su živi spomenik naše narodne prošlosti i kulture. Sve što imamo najstarijega i najvrjednijega sačuvano je najviše u tim krajevima: kameni spomenici, jezik, crkvena glagoljica itd.
Providnost je htjela da ti mirni, nepopustljivi, starini odani ljudi budu na granici naše zemlje, tako da imamo najbolji živi bedem protiv svake najezde na našu narodnu kulturu.
Dalmacija i Dalmatinci
Dalmatinaca ima dvije skupine: oni s obale i otokâ Jadranskog mora i oni iz Dalmatinske zagore. Zagorci se malo razlikuju od Hercegovaca i Bosanaca. Ali su zato obalski Dalmatinci nešto posebno.
To su ljudi vrlo radini: pogledajte samo one vinograde u kamenu, pa vam ne treba dokaza.
To su krajevi odakle dolazi najviše hrvatske inteligencije: i u školi su vrlo radini i sposobni.
Kao njihovo sunce i vino, tako su i ljudi: i slatki i žestoki. Dok Bosanac izgovori jednu riječ, oni će izgovoriti dvije, a možda i više. Ali zato brže i misle, brže se zagriju za svaku novost, a brže se i ohlade.
Dalmatinac voli izrugivati sav svijet, a i sebe. “Kad bi netko došao u Split i ćopav i gurav, vjerujte da bi otišao zdrav i čitav. Od pustog ruganja i podsmjehivanja i leđa i noge bi mu se ispravile”. Tako Splićane opisuje jedan splitski književnik.
U mnogom dobru Dalmatinci stoje ispred svih ostalih naših ljudi. Ali i u jednom zlu: psovci.
Učenjak Dvorniković vozio se jednom u lađici s jednim splitskim mornarom. Kad nije bilo više vjetra, i oni morali stati na moru, mornar “u jednom trenutku strgne s glave svoju crven-kapu, izgovori u nju na dušak čitavu pregršt svetaca i bogorodica, napravi se kao da će pljunuti u tu kapu punu svetaca, i opsuje nešto krupno i bogohulno… Pitali smo ga zašto tako krupno i prostački psuje, i ne boji li se Boga…”
– E, ovdje svatko beštima, odgovorio je mornar.
– A smijete li tako i pred vašim ženama, pitao je Dvorniković.
– A ne, pred ženama ne smijemo, jer one vjeruju da ćemo se svi potopiti ako na moru beštimamo.
– A vjerujete li i vi to? Opet je pitao učenjak.
– E – a ko zna?
Dakle: Dalmatinac psuje, ali opet vjeruje. A vjeru čuva Dalmatinka. Ona je uistinu žena o kojoj treba pričati. “Tu se dešava da vjerenici, pa i bračni drugovi, vjerno čekaju jedan na drugoga do kraja života. Amerika ih naučila tome čekanju; po dvadeset i trideset godina on bi ostajao u Americi, a ona bi čuvala ognjište”.
Bačka i Bunjevci
Ne zna se točno odakle su Bunjevci doselili; možda od Bune (kod Mostara), možda iz Like, možda iz Bosne. Ali i život, i običaji, i karakter, i jezik – sve svjedoči da su iz kraja gdje se govori lijepa hrvatska ikavština. A najvjerojatnije je, opet, da su iz Hercegovine.
Njihovi običaji, poslovice, pripovijesti, pjesme, kreposti i mane – sve to sliči životu u našim bosanskohercegovačkim krajevima.
Od običaja samo da spomenemo Materice koje slave treće nedjelje adventa. Toga dana sva djeca, makar bila i odrasla, čestitaju svojim majkama, pa i drugoj starijoj čeljadi. Nekada se skupi po više grupa čestitara pa pođu od kuće do kuće. Najprije pozdrave odmah s kućnih vrata: “Hvaljen Isus. Čestite vam Materice”. Zatim svi redom poljube u ruku domaćina i domaćicu. Onda jedan od čestitara deklamira pjesmu:
“Hvaljen Isus, gazdarice, čestite vam Materice!
Ja sam došo priko mora, da mi date malo ora;
Snašla me je strašna muka, da mi date jabuka;
Vidio sam i ovaca, da mi date i novaca;
Napolju je zdravo zima, molim jednu čašu vina”.
Stariji nadare čestitare voćem i novcem, a oni ih opet poljube u ruku, zahvale i idu čestitati ostaloj rodbini.
Navest ćemo samo nekoliko poslovica i pričica, koje sliče kao jaje jajetu onima iz Hercegovine:
- Jide ko Dulićevi sir. – Kaže se za škrta čovjeka.
– Kod starih Bunjevaca, gdje se nije štedjelo, trošilo se mnogo sira. Kod Dulićevih nije bilo tako. Oni bi komadić kruha spustili u sir, pa što se uhvatilo za nj, to bi i pojeli. I obogatili su se. Ali su zato ušli u poslovicu.
- Domilovali ko Purčarevi pule. – To se kaže za ljude koji su na rubu propasti. – Neki Kuzman Purčarev (Vojnić) i njegovi brojni sinovi imali mnogo magaraca i veliko imanje. Dojadilo im kupovati odrasle magarce pa zaželjeli da sami othrane jedno pule. I kad se prvo imalo, od dragosti su ga svi počeli milovati, dok ga silnim milovanjem nisu zadavili.
- Zna Mika što je zeka. – Kaže se budali. – Neki luckasti Mika otišao u lov pa ubio magarca. Naprtio ga na leđa pa hajd’ kući. Susretnu ga ljudi pa mu kažu: “Mika, to nije zec, to je magarac”. Mika im odgovori: “Nemojte vi mene varati. Zna Mika što je zeka: velike duguljaste uši”.
- Nije kum provala da pojide čitavo jaje. – Kaže se onom tko škrtari. – Došao kum u goste. Da ga počasti, kuma mu skuha jedno jaje. Kad je kumče vidjelo, počne i ono tražiti od mame jaje. Majka će na to: “Čekaj, dok kum večera. Valjda nije kum provala da pojide čitavo jaje”.
To su, eto, doskočice kojima Bunjevci svoje ljude izruguju. Iz toga se najbolje vidi što im se kosi s naravi: škrtost. Bunjevac je takov: makar ustezao od vlastitog zalogaja, on se voli pokazati raskošnim. Ima u njih pjesma: “Čije je ono luče bilo / Što nosi svileno odilo? / Ovo je luče čika Paje / Što zemlju i salaš prodaje”. Pokazati se gazdom jedan dan makar oskudijevao zbog toga i godinu dana, to je mana svih naših ljudi. Ali plemićka mana.
Bunjevci su veseljaci: “Tamburica sitno svira / To Bunjevcu srce dira”. Radini su: “Počeo sam ko svinjarče, nastavio ko čobanče”, itd. Makar nikao iz siromašne kuće, Bunjevac će radom uspjeti prestati biti sirotinjom.
Bunjevci su pobožni ljudi, a Bunjevke pogotovu. Njihov veliki biskup Antunović tužio se svojedobno da među Bunjevcima nestaje pobožnosti. Zato je pozvao Bunjevke, koje su dobre i pobožne, vjerne i ponizne, da djeluju na svoje ljude. Taj biskup, koji je bunjevačku dušu poznavao bolje nego itko, veli da su kod njih vjera i rodoljublje nerazdvojivi: “Koji god se Bunjevac i Šokac pogospodio i Mađarom postao, taj se obično i Bogu iznevjerio”. A za svoje Bunjevke veli: “Duša im je tvrda stijena poštenja, ljubavi i bračne vjernosti”.
Sve u svemu: nije pretjerano kad se Bunjevac kune, da će “uvijek ljubiti Krista Boga i milu domaju, koja nas hrani i koja nam kosti grije”. On je u stanju to i ostvariti.
