U mojem životu ima puno veselja, a jedno je od najvećih promatrati lica ljudi kad im odgovorim koliko Martina i ja imamo djece. “Četvero”, kažem, a oni blijede, oči im se ispune užasom, ruke počnu drhtati, pića se prolijevaju po stolu, mobiteli ispadaju iz ruku. Nešto sam slično svojedobno primijetio na licima stranaca kad bi shvatili da dolazim iz zemlje u kojoj je rat. Nisu se stranci brinuli za mene – oni su pomislili kako bi bilo njima da su u ratu. “Ma nije vam to tako strašno”, tješio sam ih, “vi se brinete jer mislite da vam rat može doći odjednom i izbaciti vas iz komocije. Ratu prethode godine krize, parlamentarnih natezanja, prijetnji vojnim udarom, nestašice, inflacija, atentati, teroristički napadi, paravojne akcije… I tek kad je temperatura pred ključanjem, tek onda može buknuti pravi veliki rat.”
A slično je i s djecom. Dobro, ima ekstremnih slučajeva kao ona žena u Americi koja je rodila osmorke, pa kad ih je zbrojila s prethodno rođenim sedmorkama, odmah ima cijeli razred. Kod nas je ipak eskalacija bila postepena. Prvo se sin ugnijezdio između nas i u dobi od samo tjedan dana nepogrešivim se instinktom okretao prema majci kad bi začuo njezin glas. Bio je noću najbučnije dijete i nikako mi nije išlo u glavu odakle mu taj repertoar mrmljanja, mljackanja i gugutanja u snu. Kada se na njegovo mjesto ugnijezdila prva kći, sin je prebačen u kinderbet tik uz mene; budući da se budio pet puta svake noći, nakon čega bi ga onda trebalo gladiti i držati za ruku da se umiri, bilo je kao i da nije otišao iz kreveta. Takvo je stanje potrajalo negdje do njegove pete godine kada smo konačno skupili novac za veće krevete i premjestili mladež u njihovu sobu. Proces odvikavanja bio je kratak – samo par dana – ali polovičan: kćer je trebalo uspavljivati tako da se s njom leži u krevetu, a pred jutro bi ona obično našla put do nas; ja bih u tom slučaju uzeo jastuk i pokrivač i krenuo u potragu za slobodnim madracom.
Iduća kći je također uzela zdravo za gotovo da joj pripada mjesto između roditelja. Kad smo prije nedavnog preseljenja birali krevet Martina i ja, naše je zlato biralo one bračne krevete s tri jastuka – imaju dva velika jastuka i jedan mali između njih, možete ih vidjeti u salonima pokućstva. Logično je zaključila da je mali jastuk za nju. Kao u onom starom ruskom vicu: “Zašto se u Sovjetskom Savezu proizvode bračni kreveti za tri osobe? Pa zato što je Lenjin uvijek s nama!”
Ozračje lagane anarhičnosti tako lebdi nad nama kad smo god u šetnji. “A to ste planirali?”, znaju me ljudi pitati dok nosim bezazleno djetešce u rukama. “Da, idiote”, mislim si ja, “sve sam u životu savršeno isplanirao pa tako i djecu.” Najprije sam još početkom osamdesetih točno predvidio da će do konca tog desetljeća propasti komunizam, iako se to nije usudila proreći ni najveća ptica zloslutnica Zbigniew Brzezinski; onda sam pouzdano znao da će izbiti rat, zatim da će me mobilizirati (i to dvaput), a na kraju sam i predvidio da ću u cijelom tom vrtlogu promijeniti zvanje i početi studirati ispočetka; u niz mojih iznimnih predviđanja ide i to da sam predvidio da ću svoju buduću ženu upoznati na putu u Španjolsku na koji sam otišao pukim slučajem; odmalena sam znao da će me iz jednih novina izbaciti, a da će druge biti financijski totalno neuspješne pa ću se zaposliti u Nacionalu; kruna mojih uspješnih predviđanja je iznenadna selidba i dizanje stambenog kredita uoči krize (koju sam također predvidio).
Mislite da je Richard Fuld, kad se zaposlio na čelu Lehman Brothersa za plaću od 300 milijuna dolara, rekao dioničarima da 600 milijardi vrijednu banku planira odvesti u bankrot? Nije, a ipak je to učinio. Pa kad ni najbolje plaćeni ljudi na svijetu, s vojskama harvardskih diplomanata koji ne rade ništa drugo nego planiraju, ne vide vlak koji će ih pregaziti s udaljenosti od tri metra, zašto baš bijedni ja moram sve planirati. Reći ću vam: zato što je riječ o djeci. Pročitajte, molim vas, Deklaraciju o seksualnim pravima, proglašenu u Hong Kongu na svjetskom seksološkom kongresu 1999. Među jedanaest prava – od onog na slobodu i užitak, preko slobode udruživanje i ponašanja, do slobode orijentacije – riječ odgovornost spominje se samo jednom, pogađate, u vezi s djecom. Logično: ako jedno dijete sprečavate da obuče poderanu majicu za školu, drugom mažete nutelu u palačinku, trećem režete slomljeni nokat, a četvrtom opipavate fontanelu jer vam se čini da je dehidriralo, onda čovjek stvarno ne stigne niti preispitati svoju seksualnu orijentaciju, a kamoli se s drugima slobodno udruživati pa da mu ponašanje lišeno odgovornosti priskrbi alternativni užitak. Planiranje djece – odnosno njihova restrikcija – tako je preduvjet seksualnih sloboda; djeca nisu posljedica seksa, nego njihova smetnja.
Ali ima još nešto oko planiranja djece. Toj opsesiji nisu podlijegali samo vladari koji su se, poput Henrika VIII. i Napoleona, razvodili od supruga jer im nisu proizvele planiranog sina. Djecu s računicom donose mnogi na svijet, a kalkulacije su razne: netko želi ostaviti u nasljedstvo katedru, atelje ili ulogu Hamleta, netko obrt, kuću i grunt, a netko jednostavno želi imati pod stare dane nekoga tko će ga posluživati u bolesti i zabavljati ako nema ništa zanimljivoga na televiziji. Dvadeseto stoljeće je omogućilo roditeljima i da rađaju djecu koja će njihovim bolesnim mališanima biti donatori bubrega ili koštane srži, a dvadeset prvo je omogućilo da se takvi donatori još prije rođenja programiraju. Prvi su to napravili u Chicagu: među nekoliko embrija oplođenih in vitro znanstvenici su izabrali da se rodi jedan s genski dovoljno kompatibilnim matičnim stanicama kako bi se spasio život njegova četverogodišnjeg brata Charlieja. Ima i u Španjolskoj takav slučaj. Da bi se malom Andresu, oboljelom od beta-talasemije, hemoglobin doveo u normalu, njegovi su roditelji odnijeli nekoliko embrija na pregled i rodili onog koji je najviše obećavao za presađivanje koštane srži.
Genetski inženjering samo je znanstveni oblik životnog inženjeringa, a kloniranje je samo ekstremni slučaj narcisoidnosti od koje su oboljeli svi planeri djece. Planer je tako zaljubljen u sebe i svoje planove da ne shvaća koliko kobno sve to može biti i kako se osjećaju djeca uhvaćena u zamku roditeljskih planova koje ne mogu ili ne žele ispuniti (u sjetnom obliku o tome je Praznik u Rimu, a u tragičnom Društvo mrtvih pjesnika“). Zato, kad me sljedeći put pitate jesam li planirao djecu, reći ću vam: “Bogu hvala, ne!”
Ako ste dosad zaključili da smo grozni roditelji – iako su stručnjaci za djecu danas puno blaži u pogledu noćnog odvajanja mladeži i roditelja nego šezdesetih i sedamdesetih kad smo odrastali mi – mogu vas umiriti: trenutno imamo na raznim mjestima u stanu osam kreveta i svako dijete spava u svojoj sobi. Svako osim najmlađeg. Da, opet smo na početku. A što možemo, kad je roditeljski krevet tako neodoljiv i kad se u njemu može napraviti najbolji šator, najsavršeniji kolut, kad se u njemu čitaju najljepše priče i kad se na njegovim oprugama najviše odskakuje.
Dok ne puknu.
Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.
