Nije uspio obući na sebe ni franjevački habit. Prebacio je samo kapuč preko glave i izišao iz auta kao janje koje vode na klanje. Zaputio se prema giljotini gdje su ga čekali ubojice. Posvetio je svoj život Gospodinu: upravo se spremao za svečane zavjete koje je uskoro trebao položiti. Nakon toga nemilog događaja ostali su pušteni da prođu i stigli su kasno navečer u svoju redovničku zajednicu u Mbazi. Osjećali su se i sami kao leševi. Fra François Régis je plakao i nije mogao sam izići iz auta.
Tu noć oka nismo sklopili. Odasvud smo u strahu čuli krikove osoba koje su mučili i ubijali. Nismo bili zaštićeni. Bojali smo se. Sutradan smo odlučili napustiti Ruandu i skloniti se u Burundi. U međuvremenu sestre klarise napustile su svoj samostan u Kamonyiju želeći prijeći u Burundi. Tih dana našle su se u Butareu. Sljedeći dan karmelićani iz Butarea organizirali su evakuaciju braće i sestara Burunđana. Prvi konvoj s braćom uspio je prijeći u Burundi, ali drugi sa sestrama nije uspio jer se situacija na putu pogoršavala iz minute u minutu. Sestre su se smjestile u prazni samostan karmelićana. Nekolicina nas morala se vratiti 4 km iz Butarea u Mbazi i čekati drugu priliku za putovanje, dok je druga skupina ostala sa sestrama radi njihove i naše sigurnosti.
Još je važno reći, prije nego smo se razdvojili, imali smo sjednicu i odlučili da naša braća fra François Régis i fra Francesco trebaju napustiti Ruandu jer su još uvijek bili u šoku zbog fra Georgeove smrti. Oni nas nikako nisu željeli ostaviti same, budući da smo mi bili braća s jednostavnim zavjetima. Mi smo inzistirali da idu radi vlastite sigurnosti. U to vrijeme fra Vincenzo, Talijan, bio je u Nairobiju, u Keniji, na sjednici naše uprave, tako da je samo fra Vjeko ostao s nama u Ruandi, ali je živio u Kivumu. Čim je čuo za naš pokušaj da napustimo Ruandu, požurio je obići nas u Butareu i informirati nas o stanju u državi. Ustvari, mnogo toga se događalo o čemu mi pojma nismo imali, naročito u glavnom gradu Kigaliju. Preko njega smo doznali da je obitelj našega brata fra Florenta bila u opasnosti. Fra Vjeko je želio ostati s nama, ali kako je pomagao ljudima koji su bili u opasnosti, morao nas je napustiti da bi nastavio svoju misiju spašavanja životâ. Mnoštvo izbjeglica nagrnulo je u biskupiju Kabgay i fra Vjeko ih je nastojao prehraniti. Često je kamionom prolazio u Burundi po hranu i svaki put je svraćao k nama ostavljajući nam živežne namirnice i potrebne informacije. Pokušavao je sakriti pred nama svoju patnju, ali mi smo osjećali koliko je strašno patio zbog krvoprolića koje se događalo u našoj domovini. Poznavao je situaciju jako dobro i to ga je duboko pogađalo. Znali smo da je spasio puno ljudi od sigurne smrti i da će ih spasiti još više.
Živjeli smo tada u dvije zajednice, jedni u Mbaziju, a drugi u Butareu sa sestrama klarisama. Komunicirali smo svakodnevno preko prijateljâ. Ideja da napustimo Ruandu još uvijek je bila daleko od ostvarenja. Očekivali smo i gore, jer je situacija bila uistinu teška. Znali smo da osim fra Vjeke nijedan drugi fratar ne može doći da nas obiđe. I gle čuda: jednoga dana, na naše veliko iznenađenje, među nama se pojavio fra Vincenzo. Znali smo da je došao preko Burundija da nam se pridruži i da vidi kako izići iz ovoga pakla. Njegova prisutnost među nama bila je veliko olakšanje. Ostalo nam je vidjeti kako se izbaviti iz Ruande.
Čudesni izlazak
Već smo se navikli živjeti u čistilištu i neki od nas mislili su samo kako preživjeti od danas do sutra jer je situacija postajala sve gora. Naši susjedi, usuđujem se reći: skupina ubojica, znali su dobro da smo bili u zajednici kao osuđenici koji su čekali sudnji dan. Napredovanje vojske Patriotske fronte (Tutsija) na terenu uspaničilo je ubojice, ekstremiste Hutue, koji su htjeli pobiti one koje su nazivali neprijateljima domovine. Jednoga dana dojavljeno nam je kako će… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
