Početna stranica » Fra Vjekina su djela naše nadahnuće

Fra Vjekina su djela naše nadahnuće

134 pregleda

Kad je fra Vjeko Ćurić došao u Kivumu, „naoružan” idealima Franje Asiškog, župljani toga malog sela vjerojatno nikada neće zaboraviti da su, prvi i posljednji put u životu, došli u situaciju da njihovim potrebama služi – bijelac!

Išao je tako fra Vjeko bos te u pohabanom i prašnjavom habitu po selu, na ramenu je nosio motiku i doslovno ljudima okopavao vrtove. Nije mu bilo teško spavati ni pod vedrim nebom. Nije se htio koristiti ni autom ni drugim vrijednostima koje su mu bile na dohvat ruke, želio je biti „jedan od njih”. S njim, rame uz rame, istu ideju je u praksi provodio budući general Ffranjevačkoga reda, fra Giacomo Bini. Trajalo je to nekoliko mjeseci, sve dok nisu shvatili da se ta jednakost može postići na drukgačiji način, koji je puno teži, ali dugoročno isplativiji. Fra Vjeko je od Kivumua odlučio napraviti moderno selo u kojemu će mještanima sve biti nadohvat ruke i koje će se morati napuštati tek u iznimnim situacijama nekih velikih potreba.

Naravno, nije fra Vjeko pritom zaboravio na pastoralni rad. Štoviše, upravo je izgradnjom samostana, neposredno po dolasku, označio početak preporoda sela koje će u mnogim stvarima postati uzor u cijeloj Ruandi. Tamo su se odmah uselila petorica fratara, a izgradnjom novicijata za Ruandu i Burundi, uz sami samostan, jasno se svima poručilo da Kivumu postaje ozbiljna franjevačka zadaća u kojoj će se ispisati stranice i stranice lijepih vijesti.

Započeo je i relativno brzo izgradio prekrasnu crkvu koja dominira cijelim krajem. Crkva je postala simbol razvoja, stoga ne čudi što je fra Vjeko svoj vječni počinak našao upravo pored oltara.

Pored crkve niknuo je preko noći cijeli jedan kompleks u kojemu su bili župni uredi, katekumenat, velika saladvorana, učionice za opismenjivanje… Uz crkvu, s druge strane ceste, izgrađen je samostan časnih sestara s novicijatom, a potom dispanzer, koji je, premda bazičan, za mještane izgledao kao najsuvremenija bolnica. Doduše, s obzirom na 60 kreveta, koliko je bilo na raspolaganju za najteže slučajeve, kao i na poseban odjel za rodilje, dispanzer se doslovno mogao i promatrati kao lokalna klinika!

Agronom i ekonom

Podigao je fra Vjeko i silose u koje je pohranjivao žito koje je otkupljivao od mještana, jer, znao je, nastupit će suša, hrana će poskupjeiti, a mještani neće moći kupiti žito od prekupaca koji će htjetli zaraditi na tuđoj nesreći. E, iz tih silosa je fra Vjeko to isto žito tim istim mještanima, kad su oni već i zaboravili da su ga tamo prodali, ponovno prodavao njima – po istim cijenama po kojima ga je i otkupio!

Po uzoru na viđeno na krajnjem istoku zemljeu, uz granicu s Ugandom, fra Vjeko je sva okolna brda pretvorio u plodne terase, a zahvaljujući takvom pristupu obrađivanju zemlje, Kivumu nije trpio štetu zbog odrona i bujica. Štoviše, upravo su terase koje je on obradio za svoje mještane postale mamac donatorima poput Vlade Belgije, koja je uložila veliki novac kako bi se cijela Ruanda počela tako obrađivati.

O fra Vjekinoj ulozi u ruandskom genocidu i poraću… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.