Prema podacima agencije Fides, u prošloj godini su ubijena 23 misionara: 11 u Americi, 10 u Africi te 2 u Aziji. U zadnjih 16 godina u svijetu je ubijeno ukupno 424 misionara među kojima su biskupi, svećenici, redovnici i laici. Agencija navodi da nisu svi ubijeni iz mržnje prema vjeri: neki su bili žrtve razbojstva, otimačine i krađe. Čak i ova hladna i bešćutna statistika, u koju nisu stali svi oni nepoznati muškarci i žene koji svakodnevno životom posvjedoče svoje oduševljenje Kristom, zorno pokazuje da je misionarska zadaća poziv koji nerijetko zatraži žrtvu vlastitoga života.
Ali ti ljudi baš radi života i odlaze u udaljene i siromašne krajeve kugle zemaljske kako bi ne samo govorili nego i utjelovljavali riječi svoga Učitelja: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.” (Iv 10,10). Iz toga razloga kada govorimo o ubijenim misionarima, mi nismo zaokupljeni smrću i gubitkom, nego baš životom koji, kao pšenično zrno, donosi obilat rod (usp. Iv 12,24-25). Lako je ubiti čovjeka, ali je nemoguće ubiti ili zatrti njegovu vjeru koja se napajala Kristom i koja nakon tjelesne smrti donosi mnogostruk rod. Jer, misionari se ne odazivaju Božjem pozivu zato što su posebni, drukčiji ili izabranici, nego zato što su se stavili Bogu na raspolaganje pa su Mu stalno i svagdje dostupni. Jedan od ovih mnogobrojnih navjestitelja Božje riječi jest naš fra Vjeko Ćurić, Hrvat i Žepčak po rođenju, a Ruanđanin i samarijanac po želji i opredjeljenju.
Prošlo je točno 20 godina otkako nas je sve zatekla vijest koju je papa sveti Ivan Pavao II. priopćio na Trgu sv. Petra u Vatikanu za vrijeme nedjeljnoga Angelusa: „Fra Vjeko je još jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.” Dodao bih, sijući vlastiti život u iscrpljenu zemlju siromašnoga i napaćenoga naroda kako bi imali i baštinili život koji im nitko ne može oduzeti. A posijana Božja riječ na plodno tlo ne može ostati bez uroda što je jasno svakome tko jednom posjeti župu Kivumu. Na svakom se koraku mogu susresti plodovi fra Vjekina naviještanja Radosne vijesti: u školama, crkvi, samostanu, bolnici, sirotištu i kućama koje je iz ničega gradio, ali najviše u međuljudskim odnosima i pomirbi dvaju zaraćenih plemena. U to je ovaj neustrašivi misionar uložio čak i vlastiti život kako bi ljude podigao na evanđeosku razinu u kojoj se ljubav prema Bogu mjeri ljubavlju prema čovjeku, makar on bio i neprijatelj i makar ga to stajalo života.
